Poremećaj iz spektra autizma (PSA) odnosi se na skupinu neurorazvojnih poremećaja, a javlja se u ranom djetinjstvu i traje cijeli život. Obično započinje do treće godine, iako se u većini slučajeva može dijagnosticirati tek u kasnijoj dobi, kada se povećaju zahtjevi socijalnog okruženja u kojem dijete boravi. Najvažnija obilježja autizma očituju se upravo u području socijalne komunikacije i interakcije te kao ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja, interesa i aktivnosti. “Budući da se u većoj mjeri simptomi prepoznaju već u najranijoj dobi, roditelji se najčešće javljaju kad postanu zabrinuti zbog izostanka govora, ali je uz to uvijek povezano i značajno odstupanje u komunikacijskom razvoju koji uvijek prethodi razvoju govora, najčešće u vidu izostanka primjerenog kontakta očima. Ako je govor i razvijen do neke mjere, dijete ga ne koristi dovoljno u funkciji komunikacije. Primjerice, ako je dijete rođeno u Hrvatskoj i hrvatski mu je materinji jezik kojem je svakodnevno izložen, nije normalno da usvaja engleski jezik prije materinjeg. Normalno je da dijete usvaja jezik slušajući odrasle koji mu se izravno obraćaju ili da samo sluša što drugi u njegovoj okolini govore”, kaže magistra psihologije i edukantica bihevioralno-kognitivne terapije Tea Vehovec iz edukativno-savjetodavnog Centra Misli. Ostali simptomi koji se trebaju spomenuti su deficiti u recipročnoj komunikaciji između osobe/djeteta sa PSA-om i druge osobe. To se odnosi na smanjeno dijeljenje vlastitih emocionalnih stanja s drugima, smanjeno korištenje neverbalne komunikacije u socijalnoj interakciji ili je ona neobično integrirana. Prisutno je otežano ili neobično započinjanje, održavanje ili prekidanje socijalne interakcije te se javljaju poteškoće u govorno-jezičnom razvoju (izražavanje i razumijevanje). “Mogu biti prisutni simptomi repetitivnih ili stereotipnih motoričkih radnji, u govoru ili korištenju predmeta. Inzistiranje na dobro poznatoj rutini i burno reagiranje ako se ona prekine ili promijeni, ali i izrazito ograničeni interesi koji su neuobičajeni po intenzitetu. Simptomi koje roditelji najmlađe djece češće primjećuju su neobično senzorno procesiranje, odnosno preosjetljivost ili smanjena osjetljivost u određenim senzornim modalitetima (naprimjer buka, svjetlosni podražaji, određena hrana) ili se događa da u istom modalitetu dijete pokazuje i pojačanu i smanjenu osjetljivost. Slaba ili nikakva sposobnost imitacije odraslih (osmijeh, pokret) te nezainteresiranost za igru koja je stereotipna, neobična i ne uključuje nikog osim djeteta samog također mogu biti znakovi upozorenja’’, objašnjava Vehovec. Dijagnoza se donosi na temelju ponašanja djeteta ili odrasle osobe, a većina roditelja u pravilu reagira na vrijeme. Sve ovisi o početku simptoma, odnosno jesu li vidljivi od samog početka, točnije prije prve godine, ili se događa neka vrsta regresije koja se najčešće javlja oko druge godine djetetovog života. Ono što je najbitnije jest na vrijeme započeti s intervencijom kako bi se olakšalo funkcioniranje djeteta, ali i razumijevanje roditelja za njegove potrebe.