Sve, uz ali. Za početak, sve što zna i može „pokriti inzulinom“, odnosno sve uz što može držati dobru kontrolu razina šećera u krvi. Nadalje, isto što i zdravo dijete što dalje ovisi i o izboru i ciljevima. Generalizirano, djeca oboljela od dijabetesa mogu jesti sve. Kao i zdrava djeca. Uvjet je da se sve pokrije inzulinom na način da se „kontrolira“ razina šećera u krvi u ciljanim vrijednostima. „Pokrije inzulinom“ znači da uz svaki obrok ide pripadajuća doza inzulina, odgovarajuća vrsta inzulina u odgovarajuće vrijeme u odgovarajućoj dozi, a daje se penom (injekcija potkožno) ili pumpicom kroz kanilu. Prednost ovoga pristupa bi trebala biti psihološka. Dijete i obitelj nastavlja s prehranom i načinom života kao i prije dijagnoze dijabetesa tipa 1 te doživljava manje promjena i ima manje izazova u socijalnom smislu. Dijete može jesti sve što i kada jedu i druga djeca i odrasli, roditelji ne moraju mijenjati izbor i pripremu namirnica. Negativna strana ovog pristupa može biti unos previše kalorija i premalo nutrijenata. Negativna strana može biti i prevelika potreba za inzulinom, a prevelike količine inzulina mogu dovesti do (pre)velikih oscilacija razine šećera u krvi, većih rizika za preniske i previsoke razine. Negativna strana može biti i potreba za (pre)više pikanja i/ili preklapanja djelovanja pojedinih doza. U stvarnosti, „konvencionalnu“ prehranu je teško „pokriti inzulinom“. Osobito ako niste upoznati niti sa svim sastojcima ili količinama. A u slučaju loše kontrole razina šećera u krvi - može doći do akutnih te dugoročnih komplikacija. Unos hrane s malo nutrijenata uzrokuje i da organizam traži još hrane jer treba nutrijente. Više inzulina skladišti i viškove energije što može voditi prekomjernoj težini. Tu je i mogućnost unosa transmasnih kiselina, viška soli i slično, sastojaka u hrani koji sami po sebi štete zdravlju. Pristup kojim se barem dijelom preuzima kontrola, dijelom se prehrana planira, prilagođava terapiji i individualnim potrebama - je pristup koji i dalje uključuje „sve“, no uz brojanje kalorija i doziranje makronutrijenata. U (nekim) bolnicama se, nakon dijagnoze i edukacije, dobiva tablica prehrane individualno prilagođena dnevno potrebnoj količini kalorija. Izračunati su i određeni obroci u danu i po obroku navedene jedinice, odnosno grami; kruha i zamjena, povrća, voća, mesa i zamjena, masnoća, slatkiša. Ovisno o terapiji, može biti određeno i točno vrijeme obroka. Prednost ovog načina planiranja je kontrolirani unos kalorija i omjer nutrijenata. Prednost je i što su obroci prilagođeni dogovorenoj terapiji, u fazama jer se potrebe s vremenom mijenjaju, te treba manje misliti i o doziranju inzulina i o doziranju nutrijenata. No prehrana po tablici je ujedno i nedostatak. Ako je tipizirana i s fokusom samo na kalorije, nije zapravo individualizirana. Zatim, uvijek treba računati, paziti na količine, omjer nutrijenata i na vrijeme obroka. Dijete treba jesti i kada je sito i „ne smije“ jesti kada je gladno. Iz osobnog iskustva, uz ovaj pristup, djeca gotovo konstantno osjećaju glad iako jedu (pre)velike količine hrane po obroku. Gotovo jedini fokus im je hrana. Negativna strana ovog pristupa je promjena te ograničenja koja su izazov sama po sebi, a izazov su i u socijalnom smislu. Na proslavi rođendana s prijateljima nije vrijeme za obrok, nutritivna vrijednost ponuđenih obroka nije odgovarajuća i sl. Negativna strana je i što fokus na kvantitetu otvara mogućnost da se i nadalje ne misli na kvalitetu namirnica i pripremu. Selekcija dalje uključuje izbore jer „nije važno što ne jedemo, nego što jedemo.“ Bitna je i kvaliteta namirnica. Kvaliteta namirnica bitna je za zdravlje, općenito, za sve. Zato je i posebno bitno za djecu oboljelu od dijabetesa tipa 1. Dijabetes tipa 1 je kronična bolest. Cilj je kontinuirano držati razine šećera u krvi u zadanim vrijednostima. No to je gotovo nemoguća misija obzirom na brojnost i složenost faktora koji na to utječu. Isto dijete, isti obrok, u isto vrijeme, s istom terapijom - neće imati isti rezultat danas i sutra. Razine šećera u krvi ovise o hrani, vodi, tjelesnoj aktivnosti, psihološkom i fizičkom stanju, metabolizmu, rezistenciji, čak i vremenskim prilikama. Uz to, svaka terapija i/ili tehnologija ima svojih prednosti i nedostataka. Moguća je jedino stalna prilagodba koja je nekad uspješna, a nekad baš i nije. A dijabetes tipa 1 ima iste posljedice kao i svaki drugi tip dijabetesa, iste posljedice kao svaka bolest uslijed koje se događaju oscilacije razina šećera i razine šećera u krvi izvan „normalnih“ vrijednosti. Uz to, dijabetes tipa 1 traje od djetinjstva ili od mladosti, odnosno ima „dugi staž“. Pojednostavljeno rečeno, dijabetes ubrzava starenje, oštećuje krvožilni sustav i živčani sustav. Može skratiti život i bitno utjecati na kvalitetu života. I zato je fokus na zdravlje još bitniji. Namirnica ima svoj puni potencijal ako je uzgojena prirodno, u ili na bogatoj zemlji, pod suncem, ubrana zrela, brzo došla do vašeg stola i minimalno je obrađena. Faktori koji utječu na kvalitetu namirnice: - način uzgoja - lokacija uzgoja - vrijeme berbe, dozrelost - zaštita, dodaci - obrada - skladištenje, transport, pakiranje Za osobe oboljele od dijabetesa posebno je važan sadržaj ugljikohidrata i glikemijski indeks namirnice/obroka. Što je glikemijski indeks namirnice niži, to sporije utječe na povećanje razine šećera u krvi. Iz istog razloga, u slučaju akutno niske razine šećera u krvi, osoba oboljela od dijabetesa treba pojesti i/ili popiti namirnicu koja brzo diže šećer kao što su bomboni od grožđanog šećera ili sokovi bogati šećerom. Nakon nekoliko minuta, kada se razina šećera u krvi počinje dizati, treba pojesti obrok niskog glikemijskog indeksa i određene količine ugljikohidrata. Način pripreme namirnica također je bitan. Ovisno o načinu pripreme, namirnice zadržavaju nutrijente ili ih gube. Što se namirnica više obrađuje, to više gubi. Ovisno o načinu obrade i pripreme, namirnice mogu od zdravih postati i nezdrave. Glikemijski indeks obroka ovisi o kombinaciji namirnica, veličini komadića, načinu i dugotrajnosti pripreme. Pojednostavljeno, što manje šećera, što manje kuhanja, što veći komadići, što više vlakana i kombinacija sa zdravim masnoćama - to je niži glikemijski indeks. U odnosu na prije spomenute bombone, npr. čokolada i sladoled imaju niži glikemijski indeks. Antioksidansi u hrani također su bitni za osobe oboljele od dijabetesa jer visoke razine šećera u krvi uzrokuju oksidativni stres. S tim procesom, koji može dovesti do kroničnih komplikacija, „bore“ se antioksidansi. Antioksidansi djeluju kao čistači slobodnih radikala čime spriječavaju ili popravljaju štetu. Antioksidanse u voću možemo vidjeti kao boje i također se velikim dijelom gube kuhanjem, odnosno pečenjem. Svježe bobičasto voće (ističu se borovnice, brusnice i kupine) je i bogato antioksidansima i niskog je glikemijskog indeksa. Začini su također bogati antioksidansima i tu se ističu kurkuma, kora cimeta, origano i klinčić. Agrumi, crno grožđe, crveno i zeleno povrće, mahunarke (ističe se crveni grah) i žitarice, orašasti plodovi i sjemenke, kakao i čaj također su namirnice bogate antioksidansima. Preporuka raznovrsnosti u prehrani zato podrazumijeva i raznolike boje. Nadalje, iz raznolikih motiva i razloga, dijetetu oboljelom od dijabetesa tipa 1 može biti sužen izbor namirnica. Dijabetes tipa 1 je autoimuna bolest. Jedna autoimuna bolest često veže druge. U tom smislu, mogu se izbjegavati namirnice koje se povezuju s autoimunim oboljenjima, njihovim mogućim „izazivačima“. Kao „izazivači“ najčešće se spominju gluten i kazein, najveći proteini iz žitarica i iz mlijeka koji potencijalno ostaju nepotpuno razgrađeni te mogu izazvati imunološke reakcije. Svaka namirnica kod svakog čovjeka izaziva drugačiju reakciju. Možda djetetu neke namirnice posebno utječu na kontrolu razina šećera u krvi ili negativno utječu na neki drugi način. Kod dijabetesa je pozitivno što se svaka reakcija vidi u konkretnim brojkama i grafovima pa je dovoljno obratiti pažnju, eksperimentirati. Intolerancija ne mora biti trajna. Cilj osoba oboljelih od dijabetesa tip 1 je držati razine šećera u krvi u zadanim vrijednostima te na taj način čuvati zdravlje, produžiti život, povećati svoj potencijal te kvalitetu života. Više ugljikohidrata traži više inzulina, više inzulina i više ugljikohidrata vode većim oscilacijijama razina šećera u krvi te stoga većim rizicima od preniskih i previsokih vrijednosti. To može biti razlog za smanjenje količina ugljikohidrata u prehrani na najmanju moguću mjeru. Iz raznih motiva, izbor može biti i fleksitarijanska, vegetarijanska, veganska ili neki drugi tip prehrane. Što je izbor određeniji i uži, što je manje konvencionalan, to je više izazova u nabavi, dostupnosti te u socijalnom smislu. No isto kao što sada znamo da se više ne možemo razbacivati resursima, bez razmišljanja koristiti energiju, vodu, kao što ne možemo više graditi gdje god, čime god i u kojim god volumenima s fokusom samo na estetiku, isto kao što ne možemo više nepromišljeno iskorištavati tlo i uzgajati, koristiti kemikalije – isto tako, da bi održali zdravlje trebamo birati i promišljati prehranu. Glavna smjernica je raznolika, uravnotežena, umjerena prehrana. Nutricionistička i zdravstvena smjernica je uz to i pratiti statuse vitamina i minerala u organizmu te ih nadomještati prema individualnim potrebama. Dobro bi bilo birati, svjesno i educirano. Bitno je stvoriti ravnotežu, u svakom smislu, koja obitelji i djetetu odgovara. Za oboljelo dijete ili mladu osobu, kasnije i odraslu - cilj je održavati zdravlje, prehranom i terapijom ciljati između donje i gornje vrijednosti zadanog okvira razina šećera u krvi. Niti jedan izbor ne isključuje ukusnu začinjenu hranu. Mi smo isprobali gotovo sve pristupe, do najužeg izbora veganske sirove prehrane s minimalno moguće ugljikohidrata. Obzirom na trenutni tip terapije, nama funkcionira pristup uzimanja kvalitetnih ugljikohidrata po potrebi kada je razina šećera u padu, a u slučaju gladi uvijek raspolagati kvalitetnim namirnicama koje ne podižu razinu šećera u krvi (npr. povrće, orašasti plodovi, sjemenke). Moj osobni cilj je davati svoj maksimum u cilju održanja zdravlja djeteta, postaviti dobre temelje. I moj maksimum je promjenjiv.

Veganska prehrana je prehrana koja isključuje namirnice životinjskog podrijetla. To je ne čini ni zdravom niti nezdravom. Primjer. Čips može biti veganska namirnica, bijeli kruh može biti veganska namirnica, bijeli šećer je veganska namirnica, fruktoza, margarin također. Za vegana koji bi svoju prehranu temeljio na veganskom čipsu i veganskoj čokoladi ili svaki dan jeo zapečenu tjesteninu s veganskim sirom - ne bi mogli reći da se zdravo hrani. Veganske namirnice su i cjelovito voće, povrće, žitarice, orašasti plodovi, sjemenke, maslinovo ulje... Koliko je obrok zdrav ovisi i o izboru namirnica i o pripremi. Cijelo voće, narezano ili izrađeno u blenderu zdraviji je obrok od hladno prešanog voća jer voće prešanjem gubi vlakna čime se povećava glikemijski indeks. Povrće kuhano na pari zdravije je od kuhanog u vodi jer zadržava više nutrijenata. Močene i klijane žitarice, grahorice, orašasti plodovi i sjemenke su zdraviji jer ne sadrže fitate koji ometaju probavu, a klijanjem je probuđen njihov potencijal za rast biljke, oslobođeni su nutrijenti. Kuhani krumpir je zdraviji od pečenog, osobito ako je pečen u mnogo masnoće ili masnoćama koje nisu namjenjene za korištenje na visokim temperaturama te mijenjaju molekularnu strukturu u toksične spojeve. Namirnice uzgajane prirodno u bogatom tlu i pod suncem zdravije su od namirnica uzgajanih u monokulturama u ispranom tlu koje se obogaćuje umjetnim gnojivima. Zrela jagoda ubrana u sezoni zdravija je od „dezinficirane“ jagode koja je sazrela putem do trgovine. Svježija i slađa hrana je zdravija jer u organizmu stvara veću lužnatost. Orah ubran sa stabla je zdraviji od oraha prevoženih u velikim količinama u kontejnerima gdje mogu užegnuti ili preuzeti patogene iz kontejnera (mikotoksine). Namirnice biljnog podrijetla su nutritivno u prednosti pred namirnicama životinjskog podrijetla, većeg su potencijala za zdravlje. Grah, špinat i rajčica u istoj kalorijskoj vrijednosti kao meso sadrže istu količinu bjelančevina uz mnogo više drugih nutrijenata. Namirnice biljnog podrijetla sadrže vlakna, sadrže antioksidanse, enzime, sadrže vodu, elektrolite itd. Sadrže mnogo manje mogućih patogena. Prosječan mesni ili riblji američki obrok sadrži 750 milijuna do bilijun patogenih mikroorganizama, a prosječan veganski obrok sadrži 500 patogenih mikroorganizama. Biljke su niže u prehrambenom lancu od životinja, a što je pozicija u lancu niža, to namirnica sadrži manje toksina. Biljke su nježniji izvor „proteina“ jer sadrže aminokiseline, sastavne dijelove proteina. Proteini iz namirnica životinjskog podrijetla ionako se u našem organizmu prvo razgrađuju u aminokiseline od kojih se ponovno sastavljaju proteini. Iz tog razloga organizmu je potrebno manje energije da bi probavio namirnice biljnog podrijetla. I manje energije za čišćenje od toksina. Istovremeno nutrijenti daju organizmu potrebne sastojke za čišćenje, obnavljanje, rast i razvoj, održavanje ravnoteže. Prebiotici i probiotici omogućuju bolju „klimu“ u našim crijevima što je podloga i za bolji imunološki sustav. Namirnice životinjskog podrijetla, ali i šećer, izazivaju kiselost. Namirnice životinjskog podrijetla povećavaju inzulinsku rezistenciju (prethodi dijabetesu tipa 2), biljnog smanjuju. Kroz povijest, namirnice biljnog podrijetla smatraju se namirnicama za život, namirnice životinjskog podrijetla smatraju se namirnicama za preživljavanje. Neke prednosti kvalitetnih namirnica biljnog podrijetla: - sadrže više nutrijenata u istoj kalorijskoj vrijednosti - sadrže manje toksina i patogena - izvor su enzima, raznolikih boja (antioksidansa) i okusa, vlakana - izvor su zdravih masnoća - izvor su aminokiselina - pridonose zdravlju poticanjem lužnate reakcije u organizmu - smanjuju inzulinsku rezistenciju Kod veganske prehrane također je moguć nedostatak nutrijenata. Nedostaci nutrijenata općenito mogu imati vrlo ozbiljne posljedice za zdravlje. U odnosu na populaciju koja se hrani namirnicama životinjskog podrijetla kod vegana je primjećen manjak kolesterola, nedostatak aminokiseline carnosine i vitamina B12. Za kolesterol koji je potreban za hormonalnu ravnotežu potrebno je uzimati zasićene masne kiseline, npr. kokosovo ulje, kakao maslac. B12 je vitalni nutrijent i treba voditi računa o njegovom statusu, osigurati ga u dostatnoj količini. Izvor B12 su mikroorganizmi, uključujući alge. Ali uz morsko povrće i probiotičke formule, B12 se preporučuje uzimati i dodatno kao suplement. Aminokiselina carnosine je snažan antioksidans, spriječava glikolizaciju te proizvodnju slobodnih radikala. Preporuča se kao suplement. Prehrana namirnicama biljnog podrijetla potencijalno je zdravija i za okoliš. Biljke mogu obogaćivati tlo, povezivati ga korijenjem, obogaćivati dušikom, štititi tlo površinski od atmosferilija, mogu ga obogatiti svojom razgradnjom i stvaranjem uvjeta za život u i uz tlo, stvaranjem mogućnosti za bioraznolikost. Biljke proizvode kisik i skladište ugljik. No to su mogućnosti. S druge strane, uzgoj za komercijalne potrebe s mehanizacijom, u monokulturama, s umjetnim gnojivima i raznim kemijskim i biološkim filtracijama, promjenama, dodacima i zaštitama iscrpljuje tlo i šteti bioraznolikosti. Umjetna gnojiva izvor su stakleničkih plinova. Okolišu šteti i sječa šuma da bi se na tim mjestima organizirala polja. Kompost nastao aerobnom razgradnjom biljaka je zdraviji za tlo, kao gnojivo je neutralan, blag. Gnojivo životinjskog podrijetla može biti prejako, prekiselo, može promijeniti Ph vrijednost tla, viškovi nutrijenata mogu dospjeti u podzemne vode. A uzgoj životinja može biti u ravnoteži s okolišem u maloj mjeri gdje su biljke, tlo i životinje u suradnji i ravnoteži. Primjer takve suradnje su kokoši koje žive slobodno, gnoje tlo, a i čiste tlo od jajašaca puževa. Patke koje se hrane cijelim puževima pomažu vrtlarima u vrijeme kada se puževi izlegu, a također istodobno gnoje tlo. Uzgoj životinja za komercijalne potrebe izvor je stakleničkih plinova, a mogući je izvor hormona i antibiotika u ljudskoj prehrani. Osvještavanje uvjeta života i postupanje sa životinjama često su prekretnica za prelazak na vegansku prehranu.

Ovisi. Ekološka gradnja može biti i kratkoročno i dugoročno povoljnija od konvencionalne. Kratkoročno, može biti i znatno skuplja. Svašta se naziva ekološkom gradnjom. Netko se fokusira na smanjenje potrošnje energije tijekom korištenja, netko se fokusira na zdravlje korisnika, netko se fokusira na zdravlje okoliša. Netko se fokusira na tehnologije koje koriste obnovljive izvore energije, netko se fokusira na izbor materijala koji su održiviji i/ili zdraviji od konvencionalnih, netko se fokusira na elemente kao što je zeleni krov ili zeleni zid. Tehnologija je skupa, ekološki „zamjenski“ materijali su generalno skuplji od konvencionalnih (za sada manja potražnja, manja konkurencija), a i tipska rješenja zelenih krovova i zidova su načelno skupa. Dodatno, na povećanje cijene može utjecati rješenje koje nije cjelovito. „Zeleni dodaci“ konvencionalnim građevinama su skupi. Na primjer, planirana velika potrošnja energije tijekom korištenja zahtijeva već u startu veći sustav za korištenje obnovljivih izvora energije. Sustav se povećava i ako je njegov smještaj nepovoljan te njegova učinkovitost stoga nije na maksimumu. S pametnom orijentacijom i otvorima te zaštitom od sunca i vjetra, povećanjem toplinske izolacije, sa strateškim planiranjem termičke mase, s biranjem uređaja i načina života koji štede energiju, s povoljnim smještajem odabranog sustava - smanjuju se i potrebe za veličinu i snagu sustava, odnosno smanjuje se i investicija te dugoročno izdaci za održavanje. Skupa „ekološka gradnja“: - djelomična rješenja - „eko“ zamjenski materijali - „zeleni“ dodaci Povoljna „ekološka gradnja“: - pametna gradnja koja pasivno koristi pozitivne resurse i štiti se od negativnih - optimizacija veličina i volumena te materijala - sirovi prirodni materijal, reciklirani materijal* Ekološka gradnja već u startu može biti povoljnija od konvencionalne ako se ekološka kuća planira kao takva od prvog koraka, od izbora lokacije. Kuća se smješta na način da koristi povoljne resurse i štiti se od negativnih. Na primjer, prostorije u kojima se najviše boravi okreću se prema suncu, a nadstrešnicom i listopadnim drvećem te se prostorije štite od ljetnog visokog, nepovoljnog osunčanja. Na taj se način zimi pasivno prima toplina, a ljeti se građevina pasivno štiti od pretjeranog osunčanja. Omjer ostakljenja i punih ploha te njihove strateške pozicije i zaštita omogućavaju prirodno osvjetljenje, odnosno manju potrošnju za umjetno osvjetljenje, a sprečavaju blještanje. Izbor materijala i boja omogućava veću ili manju refleksiju svjetla, također odbijanje ili zadržavanje topline. Isto je i sa zvukom. Orijentacijom i planiranjem gabarita i otvora može se omogućiti provjetravanje ljeti i štititi se od hladnih vjetrova zimi. Otvori se mogu planirati na način da omogućavaju brzo provjetravanje, a termička masa planira se kako bi zadržala i pasivno nivelirala temperaturu prostorija. Izbor materijala utječe i na vlažnost i temperaturnu ugodu. A što nam je ugodnije, imamo manje potreba za mijenjanjem osnovnih postavki. Na primjer, blještavilo od sunca ili želja za privatnošću nas može potaknuti da spustimo rolete i/ili navučemo zavjese, to nas navodi da palimo svjetlo, možda će nam zatim biti hladnije ili toplije pa ćemo imati potrebu ugrijati se ili se ohladiti... Resurse je moguće koristiti pasivno koristeći osnovne zakone fizike. Uštedjeti se može i korištenjem sirovih prirodnih materijala. Prerađeni materijali su svakako skuplji od sirovih, na primjer termoizolacijske ploče od konoplje (ili od lana, drvene vune i sl.), skuplje su od sirovog materijala, od vlakana ili sječke. Prerađeni materijali ujedno imaju i veću utjelovljenu energiju, više energije je utrošeno u njihovoj proizvodnji čime je povećan utjecaj na okoliš. Korištenjem lokalnih sirovina može se uštedjeti na transportu, ali i na radnoj snazi koja je naučena raditi s tim materijalima. Iako zbog konvencionalnih zakona proizvodnje i trgovine, neki materijali koji dolaze s drugih kontinenata ponekad su povoljniji od onih lokalnih, a lokalni materijali se prvo moraju izvesti u neku drugu državu da bi se kao građevinski proizvod skuplji vratili za lokalnu gradnju. Neki tradicionalni načini gradnje s vremenom su zaboravljeni. Uštedjeti se može optimizacijom u korištenju materijala i općenito resursa, pametnim planiranjem, rješenjima, detaljima. No za to su potrebni iskusni projektanti, statičari, izvođači te investitori koji im daju povjerenje. Skupa tehnologija također ima svoje mjesto u ekološkoj arhitekturi, ali ona se treba planirati na kraju. Uz veći ulog, ona dugoročno štedi – smanjuje utrošak energije, odnosno potrošnju, a planira li se tako, može osigurati i samodostatnost, neovisnost o drugim izvorima energije i drugih resursa. Reciklirani materijali koji se također često spominju u kontekstu ekološke gradnje također imaju svoje mjesto, ali nije svaki reciklirani materijal „ekološki“ sam po sebi. Na primjer, recikliranje plastike traži više energije nego što je potrebno u primarnoj proizvodnji. Također, treba voditi računa o kvaliteti recikliranog materijala jer može sadržavati toksine i stoga nije namjenjen nekoj specifičnoj upotrebi, npr. prikupljanju kišnice. Uporaba recikliranog materijala može biti skupa. S druge strane, trebalo bi voditi računa o mogućnosti recikliranja upotrebljenog građevnog materijala nakon završenog životnog vijeka, bilo nekog materijala ili cijele građevine - omogućava li izbor materijala i način gradnje (međusobna veza materijala, moguće razdvajanje) recikliranje u fazi prilagodbe građevine ili rušenja. Ta energija se, uz inicijalnu i onu koja je potrebna za održavanje, računa u cjeloživotnu utjelovljenu energiju (cradle-to-grave). To uglavnom samo po sebi ne doprinosi smanjenju inicijalnog troška, ali doprinosi okolišu i budućim troškovima, a može se računati i kao resurs (za prenamjenu, za prodaju, za kompostiranje itd). Uštedjeti se može i optimiziranjem veličine prostora, i kvadrature i volumena. Veća kvadratura znači veću inicijalnu utjelovljenu energiju (energija koja je korištena u fazi proizvodnje, uključuje vađenje i obradu sirovine, proizvodnju i transport (cradle-to-site) te energija korištena u fazi gradnje), veće troškove održavanja te veću energiju potrebnu za korištenje. Obično znači i veće troškove u fazi planiranja te veće naknade i doprinose. Uključujući ekološku gradnju gdje bi fokus trebao biti na što optimalnijoj, često manjoj kvadraturi od konvencionalne građevine, usluge se još uvijek uglavnom naplaćuju po m2. Savjet; želite li uštedjeti, potrudite se naći projektante s iskustvom i/ili koji u punom smislu te riječi podržavaju ideju ekološke gradnje jer mnogi dodatno naplaćuju svoje neiskustvo i strah od nepoznatog, i kroz vrijeme i kroz cijene usluge. Također, to vas neiskustvo i strah, stav prema ekološkoj arhitekturi kao egzotici i izazovu, može dovesti u situaciju da istu uslugu tražite, čekate i plaćate više puta. Ovisno o rješenju „ekološke kuće“, dugoročno su moguće velike uštede koje se s povećanjem cijena energenata dodatno povećavaju. Ako se izvodi s pažnjom i na zdravlje korisnika, dugoročno se štedi i na održanju zdravlja i liječenju raznih mogućih oboljenja. Kvaliteta života ima potencijala biti znatno viša u ekološkoj kući. Iako i ekološka kuća traži održavanje i prilagodbu, na ekološku kuću u punom smislu tog pojma se može gledati kao na imovinu i ulaganje u odnosu na konvencionalnu koja je dugoročno obveza i sve veći trošak. Za pretpostaviti je i da će se s vremenom, zakonskim propisima, sve građevine trebati usklađivati s novim standardima – sve nižom potrošnjom energije, sve nižom potrošnjom vode, sve nižim emisijama stakleničkih plinova. Dugoročne uštede: - kvaliteta življenja i zdravlje - ušteda na potrošnji energije i vode - građevni materijali kao resurs

Iako ima više tipova dijabetesa, djeca najčešće oboljevaju od dijabetesa tipa 1. Pojednostavljeno rečeno, dijabetes tipa 1 je autoimuna bolest gdje tijelo samo, zabunom, uništava dio svoje gušterače koji proizvodi inzulin. Inzulin je hormon koji otključava put šećeru iz krvi u stanice i time otvara put hranjenju stanica, dobivanju energije za život i rad. U nedostatku hormona inzulina, šećer iz krvi ne može ući u stanice i zadržava se u krvi, a viškovi se čiste kroz bubrege i iz tijela izlaze mokraćom. Istovremeno, manjak energije u stanicama poručuje mozgu da su stanice gladne i da im nedostaje energije te tijelo dodatno samo proizvodi zamjenski šećer iz masti. Proces se događa u kratkom vremenskom razdoblju i tijelo još proizvodi nešto inzulina. Simptomi su stoga - pretjerana žeđ i mokrenje – višak šećera se mora pročistiti - glad i gubitak na težini – stanice ne dobivaju energiju - malaksalost – stanice ne dobivaju hranu i nemaju energije za život - kada proces duže traje, razine šećera postaju sve više, a šećer koji tijelo dodatno samo proizvodi je toksičan te može utjecati i na druge procese i organe u tijelu - razvija se ketoacidoza, osjeća se miris acetona u dahu i mokraći - letargija, mučnina i povraćanje mogu se pojaviti i kao simptomi dehidracije - poremećaj svijesti, koma - nalaz – visoka razina šećera u krvi o natašte 7.0 mmol/l ili više o test opterećenja glukozom 11.1 mmol/l i više nakon 2 sata Ovisno o dobi djeteta i fazi procesa neki su simptomi izraženiji od drugih. U konačnici, dijabetes se dijagnosticira u bolnici nakon više mjerenja razine glukoze u krvi. Koliko je prethodno trajao autoimuni proces određuje se okvirno nalazom HbA1c koji ukazuje na prosjek razine šećera u krvi u zadnja dva do tri mjeseca. I dodatnim nalazima potvrđuje se tip dijabetesa. Kako smo mi znali da dijete ima dijabetes, iz osobnog iskustva? Nikako. Nismo ni znali da bebe i djeca mogu oboljeti od dječjeg dijabetesa, da dječji dijabetes kao kronična bolest uopće postoji. Beba je imala infekt dišnih puteva i povišenu temperaturu četvrti dan. Uz to je taj dan bila jako pospana, malaksala, činilo se da ju je zaboljelo u trbuščiću i malo je povratila. Bio je vikend i odveli smo je u bolnicu na pregled. Nakon mnogih nalaza ustanovljen je šećer u krvi 28 mmol/l. Nakon praćenja i uz infuziju, sljedeći dan odvedeni smo vozilom hitne pomoći u drugu bolnicu kod dežurnog specijalista pedijatra endokrinologa koji je vrlo brzo utvrdio da se radi o dijabetesu. Dijabetes tipa 1 dodatno je potvrđen nalazom antitijela. I od toga trenutka, dijete dobiva terapiju inzulinom i počinje novi način života za cijelu obitelj. Sada znamo da je dijabetes tipa 1 jedna od najčešćih kroničnih nezaraznih bolesti kod djece.