Novac

Ne postoji jednostavan odgovor jer ovisi o puno faktora. Najbitniji su: • Kolio godina imaš? • Kakvu toleranciju, odnosno averziju, prema riziku imaš? • Na koliki rok planiras uložiti novac? Ako si mlad i planiraš uložiti novac na recimo 15-20+ godina onda su ti najbolje dionice. Recimo pasivni pristup kroz neki ETF (primjerice IVV) koji replicira S&P 500 (u njemu se nalazi najvecih 500 kompanija iz SAD-a) ili njegov europski ekvivalent STOXX 600 (EXSA se zove recimo ETF koji replicira ovaj index). Ovdje ne moras ništa znati niti proučavati, a u zadnjih 100 godina je primjerice S&P 500 godišnje ostvario u prosjeku 10% prinosa. Ja investiram iz Hrvatske preko Interactive brokera. Bitno je ovo „u prosjeku“ jer je znao imati godina s rastom preko 30% ali i godina s istim tolikim padom. Od 4 godine u prosjeku 3 budu pozitivne, a jedna negativna. Tako da je ovo unosna ali ne i glatka vožnja. Ako ti je rok ulaganja kraći ili jednostavno nemaš želudac za ove godine kada dionice padnu 30% onda možeš uložiti u obvezničke fondove ili ETFove (pirmjerice IEF). Oni imaju nesto manji prinos ali i manju volatilnost. Ako imaš jako kratki rok za ulaganje (recimo 1-2 godine) ja bi na tvom mjestu uložio u tzv. T-bills. To su kratkoročni financijski instrumenti s prinosom od cca 2-4% (kako koje godine) koji skoro uopće ne fluktuiraju. I u njih možeš uložiti preko ETFova (primjerice VGSH). Nećeš se obogatiti ali ako imaš lovu koja će ti za 1-2 god trebati za stan ili nešto tako, bolje zaraditi koji eur bez rizika nego da ne zaradiš ništa ili uložis pa naletiš na lošu godinu i izgubiš 15% love koja će ti uskoro trebati. Na kraju, naravno, ako je rok ulaganja jako kratak ili ne želiš uopće riskirati, ostaje ti oročenje u banci.

Većina ljudi misli da treba imati barem nekoliko tisuća eura da bi se isplatilo krenuli ulagati ali to je ne samo krivo, nego i štetno. Ako uzmemo primjer osobe koja želi odvajati €200/mj i ulagati u odnosu na onu koja želi prvo skupiti €5,000 odvajajući €200/mj već nakon te prve dvije godine je osoba broj dva u zaostatku od oko €400. Razlog je što je osoba broj jedan u te dvije godine već zaradila cca €400 ukoliko je uložila u neki financijski instrument sa 7% prinosa. Osim toga, puno je veća šansa da će se poneki mjesec štednje preskočiti pa da će se ovaj period od 2 godine i malo razvući čime će osoba broj jedan imati još i veću prednost. Ukratko, konzistentnost, a ne iznos, je najbitnija stvar kod ulaganja. Danas postoji jako puno pasivnih modela ulaganja za male ulagače koji upravo potiču odvajanje minimalnih mjesečnih iznosa (primjerice Finax) kako bi dostigli dugoročne financijske ciljeve.

Ovisi što ti je alternativa ulaganju u fondove banaka. Ako je to držanje novca u čarapi onda su ok. No po meni bi ih trebalo izbjegavati ukoliko si spreman uložiti barem malo truda u investiranje. Tih fondova je mnogo. Od dioničkih pa do obvezničkih, mještovitih itd. Na žalost jedna stvar im je svima zajednička, a to su iznimno visoke naknade te osjetno lošiji rezultati od pasivnog pristupa ulaganju, odnosno prosjeka tržišta. Većina tih fondova ima naknadnu za kupnju udjela, naknadu za prodaju udjela te naknadu za upravljanje ulogom. Čak i ako nemaju prve dvije, naknade za upravljanje su redovito iznad 2% godišnje što na dugi rok može imati ogromne posljedice. Primjerice, ukoliko uložiš €10 tisuća na 15 godina, uz prinos od 5% ćeš doći do solidnih €20.8 tisuća. Ali uz samo 2% veći prinos bi došao do €27.6 tisuća. Razlika koju naknade od preko 2% na dugi rok rade ulaganju su ogromne. Pogledao sam sada prinose nekih fondova domaćih banaka (npr. ZB Euroaktiv, ZB Bric+, Generali Europa...) i prinosi u zadnjih 10 godina im idu od -2% do +6%/godina. Najveći fondovi ti i ovako i onako ulažu u dionice i ako si se spreman sam malo potruditi, otvoriti brokerski račun i kupovati neki ETF koji ti replicira primjerice S&P 500 bi u zadnjih 10 godina uprihodio u prosjeku malo iznad 10% prinosa jer ti ETFovi imaju naknadu manju od 0.1%. Da ne govorim da nerijetko kada pogledas top10 pozicija fondova naših banaka vidiš da imaju brdo hrvatskih obveznica što je po meni prevelika koncentracija i samim time prevelik rizik. Znači kod nas ćeš imati veliki rizik, visoku naknadu i osrednji prinos, a ako sam složiš brokerski račun ili si pronađeš platformu za pasivno investiranje imat ćeš veći prinos, manju naknadu i bolju diverzifikaciju.

Ovisi o tome koliko % imovine želiš uložiti u zlato, na koji rok i kakva su ti očekivanja. Generalno se ne preporuča uložiti puno imovine/ušteđevine u zlato te preporuke idu od 5% do max 10% ušteđevine. Stvar je u tome da zlato nije produktivna imovina i ništa ne stvara nego jednostavno kupuješ metal koji ćeš staviti u čarapu i nadati se da će netko u budućnosti za taj metal htjeti platiti više (za razliku od dionica, nekretnina, obveznica i sl.). 50% svjetskog zlata se koristi doduše u industriji nakita, 1% u ostaloj industriji, a ostatak ide u investicijsko zlato. Ako pitaš trgovce zlatom, oni će ti reći da je zlato jedini pravi novac, da i centralne banke kupuju zlato u svoje rezerve te da je ono zaštita od inflacije. Sve ovo je više manje točno ali iako zlato slovi kao zaštita od inflacije, cijena mu još nije dosegla najvišu razinu iz 2020. godine kada je bila iznad $2,000 po unci, a svi znamo što se dogodilo s inflacijom od tada pa do danas. Tu su i rizici od gubitka ili krađe, a i spread (razlika između kupovne i prodajne cijene) ti je 3-5% tako da čim kupiš zlato si u gubitku tih 3-5%. Doduše ove negativne strane se daju anulirati tako da uložiš zlato „virtualno“ zlato kupnjom ETFa. Ukratko, ti preko brokera kupiš udio u ETFu, a taj ETF onda kupi tu količinu zlata i drži ju u svojim trezorima. Najpoznatiji i najveći, koji ima preko $50 mlrd pod upravljanjem, ti je GLD. Ukratko, iako ja osobno nisam ljubitelj ulaganja u zlato, ako želis uložiti na dugi rok (10+ godina), na temelju podataka od zadnjih 100 godina, trebao bi ipak u prosjeku imati oko 4-5% prinosa godišnje.

Ovisi. Ekološka gradnja može biti i kratkoročno i dugoročno povoljnija od konvencionalne. Kratkoročno, može biti i znatno skuplja. Svašta se naziva ekološkom gradnjom. Netko se fokusira na smanjenje potrošnje energije tijekom korištenja, netko se fokusira na zdravlje korisnika, netko se fokusira na zdravlje okoliša. Netko se fokusira na tehnologije koje koriste obnovljive izvore energije, netko se fokusira na izbor materijala koji su održiviji i/ili zdraviji od konvencionalnih, netko se fokusira na elemente kao što je zeleni krov ili zeleni zid. Tehnologija je skupa, ekološki „zamjenski“ materijali su generalno skuplji od konvencionalnih (za sada manja potražnja, manja konkurencija), a i tipska rješenja zelenih krovova i zidova su načelno skupa. Dodatno, na povećanje cijene može utjecati rješenje koje nije cjelovito. „Zeleni dodaci“ konvencionalnim građevinama su skupi. Na primjer, planirana velika potrošnja energije tijekom korištenja zahtijeva već u startu veći sustav za korištenje obnovljivih izvora energije. Sustav se povećava i ako je njegov smještaj nepovoljan te njegova učinkovitost stoga nije na maksimumu. S pametnom orijentacijom i otvorima te zaštitom od sunca i vjetra, povećanjem toplinske izolacije, sa strateškim planiranjem termičke mase, s biranjem uređaja i načina života koji štede energiju, s povoljnim smještajem odabranog sustava - smanjuju se i potrebe za veličinu i snagu sustava, odnosno smanjuje se i investicija te dugoročno izdaci za održavanje. Skupa „ekološka gradnja“: - djelomična rješenja - „eko“ zamjenski materijali - „zeleni“ dodaci Povoljna „ekološka gradnja“: - pametna gradnja koja pasivno koristi pozitivne resurse i štiti se od negativnih - optimizacija veličina i volumena te materijala - sirovi prirodni materijal, reciklirani materijal* Ekološka gradnja već u startu može biti povoljnija od konvencionalne ako se ekološka kuća planira kao takva od prvog koraka, od izbora lokacije. Kuća se smješta na način da koristi povoljne resurse i štiti se od negativnih. Na primjer, prostorije u kojima se najviše boravi okreću se prema suncu, a nadstrešnicom i listopadnim drvećem te se prostorije štite od ljetnog visokog, nepovoljnog osunčanja. Na taj se način zimi pasivno prima toplina, a ljeti se građevina pasivno štiti od pretjeranog osunčanja. Omjer ostakljenja i punih ploha te njihove strateške pozicije i zaštita omogućavaju prirodno osvjetljenje, odnosno manju potrošnju za umjetno osvjetljenje, a sprečavaju blještanje. Izbor materijala i boja omogućava veću ili manju refleksiju svjetla, također odbijanje ili zadržavanje topline. Isto je i sa zvukom. Orijentacijom i planiranjem gabarita i otvora može se omogućiti provjetravanje ljeti i štititi se od hladnih vjetrova zimi. Otvori se mogu planirati na način da omogućavaju brzo provjetravanje, a termička masa planira se kako bi zadržala i pasivno nivelirala temperaturu prostorija. Izbor materijala utječe i na vlažnost i temperaturnu ugodu. A što nam je ugodnije, imamo manje potreba za mijenjanjem osnovnih postavki. Na primjer, blještavilo od sunca ili želja za privatnošću nas može potaknuti da spustimo rolete i/ili navučemo zavjese, to nas navodi da palimo svjetlo, možda će nam zatim biti hladnije ili toplije pa ćemo imati potrebu ugrijati se ili se ohladiti... Resurse je moguće koristiti pasivno koristeći osnovne zakone fizike. Uštedjeti se može i korištenjem sirovih prirodnih materijala. Prerađeni materijali su svakako skuplji od sirovih, na primjer termoizolacijske ploče od konoplje (ili od lana, drvene vune i sl.), skuplje su od sirovog materijala, od vlakana ili sječke. Prerađeni materijali ujedno imaju i veću utjelovljenu energiju, više energije je utrošeno u njihovoj proizvodnji čime je povećan utjecaj na okoliš. Korištenjem lokalnih sirovina može se uštedjeti na transportu, ali i na radnoj snazi koja je naučena raditi s tim materijalima. Iako zbog konvencionalnih zakona proizvodnje i trgovine, neki materijali koji dolaze s drugih kontinenata ponekad su povoljniji od onih lokalnih, a lokalni materijali se prvo moraju izvesti u neku drugu državu da bi se kao građevinski proizvod skuplji vratili za lokalnu gradnju. Neki tradicionalni načini gradnje s vremenom su zaboravljeni. Uštedjeti se može optimizacijom u korištenju materijala i općenito resursa, pametnim planiranjem, rješenjima, detaljima. No za to su potrebni iskusni projektanti, statičari, izvođači te investitori koji im daju povjerenje. Skupa tehnologija također ima svoje mjesto u ekološkoj arhitekturi, ali ona se treba planirati na kraju. Uz veći ulog, ona dugoročno štedi – smanjuje utrošak energije, odnosno potrošnju, a planira li se tako, može osigurati i samodostatnost, neovisnost o drugim izvorima energije i drugih resursa. Reciklirani materijali koji se također često spominju u kontekstu ekološke gradnje također imaju svoje mjesto, ali nije svaki reciklirani materijal „ekološki“ sam po sebi. Na primjer, recikliranje plastike traži više energije nego što je potrebno u primarnoj proizvodnji. Također, treba voditi računa o kvaliteti recikliranog materijala jer može sadržavati toksine i stoga nije namjenjen nekoj specifičnoj upotrebi, npr. prikupljanju kišnice. Uporaba recikliranog materijala može biti skupa. S druge strane, trebalo bi voditi računa o mogućnosti recikliranja upotrebljenog građevnog materijala nakon završenog životnog vijeka, bilo nekog materijala ili cijele građevine - omogućava li izbor materijala i način gradnje (međusobna veza materijala, moguće razdvajanje) recikliranje u fazi prilagodbe građevine ili rušenja. Ta energija se, uz inicijalnu i onu koja je potrebna za održavanje, računa u cjeloživotnu utjelovljenu energiju (cradle-to-grave). To uglavnom samo po sebi ne doprinosi smanjenju inicijalnog troška, ali doprinosi okolišu i budućim troškovima, a može se računati i kao resurs (za prenamjenu, za prodaju, za kompostiranje itd). Uštedjeti se može i optimiziranjem veličine prostora, i kvadrature i volumena. Veća kvadratura znači veću inicijalnu utjelovljenu energiju (energija koja je korištena u fazi proizvodnje, uključuje vađenje i obradu sirovine, proizvodnju i transport (cradle-to-site) te energija korištena u fazi gradnje), veće troškove održavanja te veću energiju potrebnu za korištenje. Obično znači i veće troškove u fazi planiranja te veće naknade i doprinose. Uključujući ekološku gradnju gdje bi fokus trebao biti na što optimalnijoj, često manjoj kvadraturi od konvencionalne građevine, usluge se još uvijek uglavnom naplaćuju po m2. Savjet; želite li uštedjeti, potrudite se naći projektante s iskustvom i/ili koji u punom smislu te riječi podržavaju ideju ekološke gradnje jer mnogi dodatno naplaćuju svoje neiskustvo i strah od nepoznatog, i kroz vrijeme i kroz cijene usluge. Također, to vas neiskustvo i strah, stav prema ekološkoj arhitekturi kao egzotici i izazovu, može dovesti u situaciju da istu uslugu tražite, čekate i plaćate više puta. Ovisno o rješenju „ekološke kuće“, dugoročno su moguće velike uštede koje se s povećanjem cijena energenata dodatno povećavaju. Ako se izvodi s pažnjom i na zdravlje korisnika, dugoročno se štedi i na održanju zdravlja i liječenju raznih mogućih oboljenja. Kvaliteta života ima potencijala biti znatno viša u ekološkoj kući. Iako i ekološka kuća traži održavanje i prilagodbu, na ekološku kuću u punom smislu tog pojma se može gledati kao na imovinu i ulaganje u odnosu na konvencionalnu koja je dugoročno obveza i sve veći trošak. Za pretpostaviti je i da će se s vremenom, zakonskim propisima, sve građevine trebati usklađivati s novim standardima – sve nižom potrošnjom energije, sve nižom potrošnjom vode, sve nižim emisijama stakleničkih plinova. Dugoročne uštede: - kvaliteta življenja i zdravlje - ušteda na potrošnji energije i vode - građevni materijali kao resurs