Ljubimci

Kastracija kućnih životinja najbolji je način prevencija neželjenih mačića/štenaca, ali i oblik prevencije zloćudnih bolesti kod životinja. Istraživanja pokazuju da kastrirane životinje imaju manju šansu obolijevanja od različitih vrsti tumora, upale maternice i lažne trudnoće. Kastracija životinja je operativno uklanjanje spolnih organa - kod ženke jajnika, jajovoda i maternice, a kod mužjaka testisa. Prema Mreži za zaštitu životinja, preporučuje se obaviti prije prvog tjeranja. Životinja zbog toga neće zaostati u razvoju, a kastracija ne utječe ni na temperament ili na sposobnost debljanja. Nakon kastracije poželjan je oporavak u trajanju od tri do četiri dana u kavezu, no nije uvijek obavezan. Kastracije, odnosno sterilizacije uličnih mačaka je zbog posebnih uvjeta preporučljivo izvesti kod provjerenih veterinara koji imaju iskustvo s metodama kastracije uličnih (divljih) mačaka. Zakon o zaštiti životinja propisuje obavezu kontrole razmnožavanja kućnih ljubimaca, što se za pse i mačke najbolje provodi upravo kastracijom. Mnoge jedinice lokalne samouprave sufinanciraju kastraciju pasa i mačaka i osiguravaju je besplatno građanima slabijeg imovinskog statusa, umirovljenicima, studentima i nezaposlenima ili onima s većim brojem životinja, odnosno svima koji ne mogu samostalno financirati kastraciju svoje mačke ili psa.

Iako je cjepivo protiv bjesnoće zakonsko obvezno, puno novih vlasnika ne zna proceduru cijepljenja i docjepljivanja šteneta te važnost pregleda kod veterinara. Prvo cjepivo protiv zaraznih bolesti štenci primaju između šestog i osmog tjedna starosti, a ono djeluje protiv štenećaka, parvoviroza, leptospiroza, adenovirusa i parainfluence. Nakon tri do četiri tjedna nužno je štene docijepiti. Zakonska obveza cijepljenja protiv bjesnoće je s tri mjeseca. “Što se nuspojava tiče, otprilike četiri do šest sati nakon aplikacije može se pojaviti mala oteklina koja nestane spontano za tjedan dana. Rijetko se javljaju teške alergijske reakcije, a među relativno češćima su proljev i povraćanje. Najmanje reakcija bilježimo kod cijepljenje Vanguard cjepivom, ali uvijek savjetujemo vlasnicima da pričekaju u ordinaciji pola sata nakon cijepljenja da možemo pomoći psu ako se pojavi neki problem”, rekao nam je dr.med.vet. Nino Markoč. Osim obaveznih cjepiva, postoje i dobrovoljna, koja mogu biti korisna kod zaraznog kašlja, Lymeove bolesti, piroplazmoze, gljivične zarazne bolesti i lišmanijaze. Kad su mačke u pitanju, važno je da je životinja potpuno zdrava da bi se cijepila. Testiranjem se može utvrditi je li mačka nositelj virusa. Mačići se obično cijepe od 8. tjedna života, cjepivom protiv mačje kuge i mačje gripe. Cijepljenje se može ponoviti u dobi od 12 tjedana. “Kod mačaka se mogu javiti nuspojave u obliku prolazne apatije, potištenosti, lokalne reakcije, boli, svrbeža i otoka na mjestu uboda. Najviše reakcija bilježimo na cjepivo Felimun. Jaka alergija, povraćanje i proljev iznimno su rijetke reakcije i treba ih prijaviti veterinaru”, istaknuo je Markoč.

Rašireno je vjerovanje da su najagresivnije i najopasnije pasmine pasa psi u tipu bul terijera, dobermani i rotvajleri jer se o njihovim napadima najviše priča te piše u medijima, no i zbog toga što su veći i jači pa njihovi napadi imaju opasnije posljedice od napada malih pasa. Međutim, prema savjetnici za ponašanje pasa Sandri Ilievski, zapravo ne postoje pasmine koje su agresivne. “Isto tako, nije sve u odgoju ili kako bi se reklo, na vlasniku. Na ponašanje pasa utječu mnogi faktori - od genetike i epigenetike, ranih iskustava u osjetljivom periodu razvoja (socijalizacija/habituacija), odgoja i učenje te pristupa istome, okoliša u kojem pas živi, utjecaja hormona, zdravstvenih stanja (psihofizičkih, emocionalnih)…“, istaknula je Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa (CPDT, CACE) iz Centra za edukaciju vlasnika, ponašanje i trening pasa Urban Pet. “Ovo je vječita i vrlo kompleksna tema na koju ne postoji jednostavan odgovor. Tim više što postoji više od 12 tipova agresivnih ponašanja i samim time treba se gledati uzrok, a ne etiketirati psa kao agresivnog bez detaljne analize ponašanja”, zaključila je.

U Skloništu za nezbrinute životinje grada Zagreba konstantno je oko 20 posto crnih pasa. Među njima su i neki rekorderi po duljini boravka. Primjerice, pas Otto je u skloništu već više od tri i pol godine, a Oscar gotovo četiri. “Iza takozvanog sindroma crnog psa stoji splet psiholoških i kulturoloških razloga. S jedne strane postoji praznovjerje koje je stigmatiziralo crne mačke, a s druge strane crni su psi u azilima potencijalnim udomiteljima na neki način nevidljivi. Ljudi jednostavno prolaze kraj njih i zagledavaju se u pse drugih boja. Zbog toga godinama ukazujemo na štetnost takozvanog sindroma crnog psa i molimo ljude da crnim psima pruže priliku da ih bolje upoznaju. Njihove osobnosti nisu ništa drugačije od onih drugih pasa – neki su velike maze, a neki spremni za mnogo akcije na svježem zraku. Ljudima govorimo da psa trebaju birati po svojem životnom stilu, a ne po izgledu”, rekao je Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba u Dumovcu. U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno boravi 120 pasa. Među njima je sedam posve crnih pasa te osam koji imaju mrljice ili palež svijetle boje. “U Skloništu se trenutačno brinemo i o tridesetak mačaka. Među mačkama koje kod nas čekaju svoje ljude, uvijek je nekoliko crnih te mačaka čijim krznom dominira crna boja. Uz crne pse teže se udomljavaju oni s poteškoćama, stariji psi, psi koji ne vole djecu ili pse, te oni koji se udomljavaju po pravilniku o opasnim psima. Kod mačaka duže na novi dom čekaju starije mačke i one s poteškoćama. Postoje i predivne priče koje kontriraju statistici. Znaju nas nazvati ili nam doći ljudi koji ciljano žele udomiti životinju koja bi po svojim karakteristikama, primjerice zbog invaliditeta, mogla dulje čekati udomljenje”, dodao je Skok.

Kada nabavljaju psa, vlasnici moraju razmišljati i o njegovoj njezi, odnosno održavanju krzna. Groomerica Ivana Frkovec kaže da postoje pasmine koje se šišaju za izložbe i kao kućni ljubimci (npr. pudla, bishon frise) i pasmine koje se ne šišaju za izložbe, ali ih ljudi koji ne idu na izložbe šišaju radi lakšeg održavanja (npr. jorkširski terijer, bishon maltese, shih tzu). “Izložbene frizure su propisane, dok frizure za kućne ljubimce bira vlasnik prema svojim željama. Sve ovisi od vlasnika do vlasnika. Ako vlasnik želi imati psa u punoj dlaci, tipa shih tzua tj. da ga ne šiša, mora biti spreman na dosta češljanja, jer svaki pokret psa, doslovno može napraviti čvorove. Takvih vlasnika je jako malo, jer oduzima puno vremena i vlasnicima je praktičnije da ga ošišaju na kraću frizuru. Kratkodlaki psi se ne šišaju (npr. francuski buldog, labrador), premda ima dosta zahtjeva vlasnika da ih se ošiša. Vlasnici koji žele urednog i održavanog psa trebali bi ih održavati u salonu svakih 6-8 tjedana, a u međuvremenu ih redovito češljati kod kuće”, kaže groomerica Ivana Frkovec.

Mnoge pse ćete zateći kako jedu travu. Riječ je o nasljeđu koje su psi zadržali od svojih predaka poput vuka i lisice koji su jeli sve životinje koje bi uhvatili. Kako su te životinje uglavnom bile biljojedi, tako su i oni, hraneći se njima, pojeli veću količinu biljaka koje su bile u njihovim crijevima. Dakle, psi jedući travu jedu ono što bi zapravo i u prirodnim uvjetima jeli, ali u nešto drugačijem obliku. Drugo je objašnjenje koje podsjeća na to da psi nerijetko povraćaju nakon konzumiranja trave. Naime, neki psi imaju probleme sa želucem pa si jedući travu olakšavaju tegobe. Možda im je želudac osjetljiv, a možda imaju parazite ili im nedostaje određenih probavnih enzima. Neki psi, s druge strane, jednostavno vole jesti travu. Dobro je znati da jedenje trave nije neobična pojava i nije zabrinjavajuće ako je pas ne jede u golemim količinama. Ako osim trave jede niz drugih stvari koje nisu za jelo, posjetite veterinara jer se u tom slučaju može raditi o poremećaju u ponašanju.

Znanstvenici desetljećima istražuju pojavu ovog misterioznog zvuka te su potvrdili da je predenje puno kompleksnije nego što se smatralo u prošlosti. Stručnjaci su došli do saznanja da tek rođene mace predenjem uspostavljaju komunikaciju s majkom te joj šalju poruku o svojoj ugodi i zadovoljstvu hranom i toplinom koju im mama osigurava. Također, osim mijaukanjem, neke mace će predenjem pokušati svom vlasniku reći da su gladne i da je vrijeme za obrok. Zvuk predenja je vrlo visokih frekvencija pa ga vlasnici ne mogu ignorirati te moraju udovoljiti svojim ljubimcima. Također, mačke predenjem oslobađaju hormon endorfin, zaslužan za osjećaj sreće i ublažavanje boli. Neki vlasnici tvrde kako mačke predu i kako bi pomogle svom vlasniku kada je tužan ili pod stresom. No sve zanima kako zapravo nastaje taj zvuk? Predenje mačke počinje u mozgu iz kojega dolaze informacije do laringealnih mišića. Mišići potaknuti dobivenim informacijama započinju trzanje intenzitetom 25 do 150 vibracija u sekundi. Posljedica je odvajanje glasnica prilikom udisaja i izdisaja mačke, što proizvodi zvuk poznat kao predenje. Mačke predu zatvorenih usta, a interesantno je što im to uspijeva u svim položajima tijela; ležećem, sjedećem, pa čak i u hodu.