Obitelj

Žene se boje da neće znati prepoznati trudove. S obzirom na to da takva pitanja imaju uglavnom žene koje prvi puta rađaju, često se dogodi da one dođu u rodilište, a nakon ginekološkog pregleda vraćaju se kućama jer je riječ o lažnoj uzbuni. “To nije ništa čudno, nitko vam to neće zamjeriti. Nalazite se u situaciji koja vam je nova, ne poznajete svoje tijelo u toj novoj situaciji i imate puno pravo na to. Trudovi obično ne nastaju iznenada, nego žena počinje osjećati nespecifične simptome - bolovi tipa menstrualni, povremeni bolovi u donjem dijelu trbuha ili u leđima, osjećaj pritiska. Mogući su i ostali nešto rjeđi simptomi. Karakteristično za te pripremne (lažne) kontrakcije je da traju kratko, oko 10 do 20 sekundi, ne ponavljaju se u jednakim razmacima, nego potpuno nepravilno. Obično i nisu bolne. Kontrakcija znači stezanje maternice ili trbuha. Uloga takvih trudova je da pripremaju cervikalno ušće u smislu da ga omekšavaju, pripremaju vaše tijelo za prave trudove. Takve kontrakcije nisu efikasne u smislu otvaranja ušća. Sve navedeno vrijedi za žene koje su došle do punih 36 tjedana. Obično se javljaju poslije 37. tjedna trudnoće, mogu trajati i oko 2 tjedna, međutim intenzivnije 2 do 3 dana pred porod”, objasnila je dr.med. Ljiljana Horvatiček, spec. ginekologije i porodništva. “Pravi trudovi su kontrakcije koje otvaraju cerviks, javljaju se pravilno sa sve manjim razmacima, a sam trud obično bude intenzivniji i traje dulje, oko 60 sekundi. Bitno je da se iznova i iznova javljaju. Trudovi otvaranja kod prvorotke obično traju od 7 do 12 sati. Većina žena postavlja si pitanje kada krenuti u bolnicu? Ovisno koliko ste udaljene od bolnice. Ako nije bilo problema u trudnoći, odradite jedan dio trudova kod kuće, otuširajte se, radite lagane kućanske poslove da skrenete misli, krećite se kako vam traži tijelo. Idealno je javiti se u rađaonicu kada su trudovi na svakih 5 minuta ili kada počnete osjećati pritisak”, dodala je dr. Horvatiček.

Torbu za odlazak u rodilište dobro je pripremiti u tjednima prije termina porođaja. U rađaonu morate donijeti: - zdravstvenu iskaznicu - svu medicinsku dokumentaciju i nalaz krvne grupe - potvrdu i pohađanju trudničkog tečaja za pratnju - pribor za osobnu higijenu - mali ručnik - naočale (ako ih nosite) - gumice za kosu - topli ogrtač - bočicu vode - kekse ili grickalice - balzam za njegu usana - mobitel i punjač - natikače ili perive papuče - vlažne maramice, toaletni papir Nakon poroda mami će trebati udobna spavaćica za dojenje, grudnjak za dojenje, jednokratne gaćice, vateni ulošci, pribor za osobnu higijenu i blazinice za dojke. Za bebu (ako bolnica to traži) trebat će vam pelene, vlažne maramice ili blazinice i krema za guzu. Za otpust iz bolnice nužna je odjeća i obuća za mamu, odjeća za bebu, pelena i autosjedalica ili nosiljka za bebu. Kako biste bili sigurni da ste pripremili sve što trebate, provjerite u bolnici u kojoj namjeravate roditi imaju li kakve posebne napomene ili zahtjeve.

Dojenje je jedan od najučinkovitijih načina za osiguranje zdravlja i preživljavanja djeteta. Majčino mlijeko je idealna hrana za dojenčad. Sigurna je, čista i sadrži antitijela koja pomažu u zaštiti od mnogih uobičajenih dječjih bolesti. Majčino mlijeko osigurava svu energiju i hranjive tvari potrebne djetetu u prvim mjesecima života, nastavlja osiguravati do polovice ili više potrebnih hranjivih tvari tijekom druge polovice prve godine te do jedne trećine tijekom druge godine. Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje da djeca započnu s dojenjem unutar prvog sata od rođenja i da budu isključivo dojena tijekom prvi šest mjeseci života, što znači da im nije potrebna nikakva druga hrana ili tekućina, uključujući vodu. Dojenčad treba dojiti na zahtjev, onoliko često koliko želi, a s navršenih šest mjeseci, preporuka je da se uvede sigurna i odgovarajuća dohrana te nastaviti dojiti sve dok to odgovara i mami i djetetu. Liječnici i savjetnice za dojenje predlažu da se dojenje ukida postupno kako bi se i mama i dijete naviknuli na to. Postupno ukidanje dojenja također će pomoći u sprječavanju problema poput mastitisa. Mnoge majke kažu da im je najlakše ukidati po jedan podoj u danu. Ako je beba mlađa od godine dana, onda je taj obrok potrebno nadoknaditi. Ako je dijete starije od godine dana i raznoliko se hrani, neće trebati zamjensku hranu. Nakon što ste usvojili obrazac jednog podoja manje, možete ukinuti još jedan. Potpuni prestanak dojenja može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Ako pokušavate prestati dojiti, pomoć možete potražiti od patronažne sestre, savjetnica za dojenje ili liječnika.

Mnogi roditelji često su u dilemi što dijete treba znati prije polaska u osnovnu školu. Prije donošenja odluke, trebalo bi provjeriti djetetovo znanje, vještine, motoriku i druge parametre koji otkrivaju je li spremno za školske obveze. Postupak utvrđivanja psihofizičkoga stanja djeteta te sastav stručnog povjerenstva utvrđuje se Pravilnikom o psihofizičkom stanju djeteta. Fizička zrelost obuhvaća: - visina djevojčica 117 centimetara, visina dječaka 120 centimetara - težina oko 20 kilograma - dobro razvijene osjetne organe (vid, sluh) - uspostavljena kontrola fizioloških potreba. Intelektualna zrelost obuhvaća: - percepciju, pamćenje, zaključivanje - koncentraciju 15 do 20 minuta - govor, rječnik - numeričko poimanje - vremenske odnose - raspoznavanje boja Pregled prije upisa u prvi razred obavlja se u ambulantama školske medicine, a on uključuje otvaranje osobnog kartona djeteta, kontrolu oštrine vida, orijentacionu procjenu sluha, mjerenje težine i visine, detaljan klinički pregled (usna šupljina, srce, pluća, kralježnica, stopala, ekstremiteti, spolovilo), kontrolu govora i procjenu razvoja grafomotorike, percepcije, psihičkog razvoja, ispitivanje emocionalnog razvoja i socijalne zrelosti. Nakon pregleda kod liječnika školske medicine potrebno je obaviti pregled i obradu kod psihologa i defektologa, odnosno članova stručnog povjerenstva u školi u koju će se dijete upisati. Vrlo je važno da je dijete svladalo grafomotoričke aktivnosti, za koje je glavni preduvjet razvijena fina motorika šake. Možemo reći da je dijete savladalo grafomotoričke vještine ako je odabralo dominantnu ruku koju će koristiti za pisanje, ako pravilno drži olovku vrhovima prstiju (palcem, kažiprstom i srednjim prstom), ako ima adekvatan pritisak olovke na papir, ako može precrtati krug, kvadrat, trokut i romb, ako je savladalo bojanje unutar linija, ako crta prepoznatljive crteže i ako zna napisati svoje ime tiskanim slovima. Važno je i da dijete razumije prostorne odnose: gore, dolje, ispred, iza, na, u, ispod, iznad, ali i odrediti lijevu i desnu stranu. Očekuje se da dijete zna i razumije vremenske odnose (jučer, danas, sutra, prije, poslije, jutro, podne, večer, prijepodne, poslijepodne, kao i dane u tjednu). Što se tiče matematičkih vještina, dijete bi trebalo brojati do 20, brojati unatrag od 10 do 0, razumjeti pojmove duži, veći, širi. Od govora i jezika dijete bi trebalo pravilno izgovarati sve glasove, pravilno se gramatički izražavati, znati verbalno definirati jednostavne pojmove, sličnosti i različitosti određenih pojmova i prepričati kraći događaj ili priču. Za upis u 1. razred ne očekuje se da dijete zna čitati, ali mora imati usvojene predčitalačke vještine, što znači da može rastaviti poznate riječi na glasove i slogove, prepoznaje kojim glasom počinje ili završava riječ, prepoznaje simbole slova i brojeva. Dijete bi trebalo znati i osnovne pojmove o sebi, kao što su ime i prezime, adresa, dob, ime roditelja, zanimanje roditelja,… Sedam korisnih vještina koje djeca trebaju znati prije polaska u školu: 1. Napisati i pročitati svoje ime i prezime. 2. Samostalnost kod obavljanja nužde. 3. Vezati vezice na obući. 4. Odjenuti jaknu. 5. Samo se obući. 6. Koristiti pribor za jelo. 7. Ponašati se u školskoj kuhinji kod konzumacije obroka.

Postoje škole stranih jezika koje nude tečajeve za bebe pa ne čudi da su roditelji često u dilemi kada je pravi trenutak da dijete počne učiti strani jezik. Neki psiholozi preporučuju da to bude u dobi od 3-4 godine, drugi predlažu čekati 5-6 godina, dok treći smatraju da je optimalan trenutak kada dijete krene u 1. razred osnovne škole. Odluka je na roditeljima jer je svako dijete jedinstveno. Dječji vrtić Budućnost iz Zagreba, koji godinama provodi program ranog učenja engleskog jezika, navodi da učenje stranog jezika u predškolskoj dobi može biti dodatno sredstvo stimulacije mozga, odnosno promišljenog obogaćivanja predškolca. Novija istraživanja pokazala su da oni koji su počeli učiti strani jezik u dobi između 3. i 7. godine, govorili su ga poput materinjeg jezika, a dobrom uporabom gramatike i bez prepoznatljivog akcenta. Ako su počeli učiti u dobi između 10. i 15. godine, djeca su postigla samo pola te vještine. Ako su počeli učiti strani jezik nakon 17. godine, postizali su samo trećinu efikasnosti. “Svojom strukturom program u cjelini polazi od individualnih sposobnosti i karakteristika djeteta, uvažavajući njegove interese i potrebe. U svom pristupu, rad na ranom učenju engleskog jezika integralno obuhvaća sva područja dječjeg razvoja, na kognitivnoj, emocionalnoj, kreativnoj i životno praktičnoj razini. Tako se najprimjerenije potiče cjelovit i zdrav psihofizički razvoj djeteta. Kod djece se razvija interes i osjetljivost za drugi fonološki sustav uz postepeno izražavanje na stranom jeziku, što je ujedno i cilj ranog učenja stranog jezika”, pojasnili su iz Dječjeg vrtića Budućnost.

Sport je važan dio odrastanja svakog djeteta, a kasnije i njegovog osobnog identiteta. Kroz sport dijete ispunjava neke od primarnih ljudskih potreba, a to su prvenstveno potreba za kretanjem, potreba za socijalizacijom i potreba za igrom. Prema magistru kineziologije Mariju Škegri, do treće godine idealno je odabrati plivanje za bebe i malu djecu. Nakon navršavanja treće godine, dijete postane zainteresirano za grupne sportove. Za bržu adaptaciju idealni su programi gdje roditelj odrađuje trening s djetetom kao što je naprimjer određeni tip ‘’baby gym’' treninga. Oko četvrtog djetetovog rođendana idealno je vrijeme za uključivanje u organizirani program uz vodstvo trenera. Najbolji su programi univerzalne sportske škole gdje naglasak nije na natjecanjima, nego na igri, socijalizaciji i druženju. Cilj je da dijete svlada što širi spektar različitih znanja koja bi utjecala na razvoj njegove koordinacije. Nakon što dijete svlada različite strukture gibanja do svoje šeste godine, postavi pravilne temelje za daljnji sportski razvoj i počne stjecati naviku za cjeloživotnim bavljenjem sportom, najčešće je to pred upis u osnovnu školu, vrijeme je i za odabir sportskog kluba koji će dijete pohađati. Preporučuju se oni sportovi u kojima će dijete moći sudjelovati bez obzira na to kakve su njegove sposobnosti. ‘’Najgora stvar koja se može dogoditi djetetu u toj dobi je da je sporije, slabije, niže ili nespretnije od ostalih u ekipi te samim time izgubi interes za sportom. Za početak su najbolji bazični sportovi kao što su gimnastika, plivanje, atletika, borilački sportovi, nogomet ili tenis’’, smatra Mario Škegro. Iako je sport od iznimne važnost za dijete, nije presudan i prilikom njegovog odabira potrebno je u obzir uzeti nekoliko različitih faktora. To su prvenstveno djetetove preferencije koje možete prepoznati već tijekom najranijeg djetinjstva ili programa univerzalne sportske škole, zatim morfološke karakteristike jer, ako je recimo dijete krupnije građe, veća je vjerojatnost da će se bolje snaći u kontaktnim sportovima poput hrvanja, nego u atletici ili gimnastici, udaljenost te sam termin treninga. Naime, kad je dijete manje zna biti vrlo nezgodno ako je termin treninga prekasno navečer ili prerano pa često kasni na treninge. Najbolje vrijeme za uključivanje u sportske aktivnosti je oko četvrte godine, savjetuje Škegro, a je li dijete spremno može procijeniti isključivo i samo roditelj, i to kroz razgovor s djetetom te uvidom u ponašanje na prvih nekoliko treninga. U slučaju da je dijete anksiozno, plače ili uporno odbija odlaziti na treninge i nakon nekoliko dolazaka, to bi mogao biti jedan od pokazatelja da vjerojatno još nije dovoljno zrelo. Preporučuje da u tom slučaju nipošto ne bi smjelo forsirati dijete niti ga prisiljavati na treninge, već pričekati šest mjeseci do godinu dana kada će biti spremnije.

Kako znati kada je pravo vrijeme da djetetu date njegov vlastiti mobitel? Neki stručnjaci kažu da je idealna dob za početak korištenja pametnog telefona između 12. i 14. godine. Međutim, općenito ne postoji ispravna ili pogrešna dob za početak korištenja mobitela. Svako dijete je drugačije i jedinstveno. Prije nego što djetetu date mobitel uvjerite se da je dovoljno odgovorno, što znači da pazi na svoje stvari i da može i zna koristiti uređaj. Također, razgovarajte s djetetom o internetskim prijetnjama, odnosno o cyberbullyingu, ovisnosti o igricama i online kockanju. Sve dok djeca znaju što rade, organizirana su i svjesna posljedica, spremna su za početak korištenja mobilnog uređaja.

Iako ima više tipova dijabetesa, djeca najčešće oboljevaju od dijabetesa tipa 1. Pojednostavljeno rečeno, dijabetes tipa 1 je autoimuna bolest gdje tijelo samo, zabunom, uništava dio svoje gušterače koji proizvodi inzulin. Inzulin je hormon koji otključava put šećeru iz krvi u stanice i time otvara put hranjenju stanica, dobivanju energije za život i rad. U nedostatku hormona inzulina, šećer iz krvi ne može ući u stanice i zadržava se u krvi, a viškovi se čiste kroz bubrege i iz tijela izlaze mokraćom. Istovremeno, manjak energije u stanicama poručuje mozgu da su stanice gladne i da im nedostaje energije te tijelo dodatno samo proizvodi zamjenski šećer iz masti. Proces se događa u kratkom vremenskom razdoblju i tijelo još proizvodi nešto inzulina. Simptomi su stoga - pretjerana žeđ i mokrenje – višak šećera se mora pročistiti - glad i gubitak na težini – stanice ne dobivaju energiju - malaksalost – stanice ne dobivaju hranu i nemaju energije za život - kada proces duže traje, razine šećera postaju sve više, a šećer koji tijelo dodatno samo proizvodi je toksičan te može utjecati i na druge procese i organe u tijelu - razvija se ketoacidoza, osjeća se miris acetona u dahu i mokraći - letargija, mučnina i povraćanje mogu se pojaviti i kao simptomi dehidracije - poremećaj svijesti, koma - nalaz – visoka razina šećera u krvi o natašte 7.0 mmol/l ili više o test opterećenja glukozom 11.1 mmol/l i više nakon 2 sata Ovisno o dobi djeteta i fazi procesa neki su simptomi izraženiji od drugih. U konačnici, dijabetes se dijagnosticira u bolnici nakon više mjerenja razine glukoze u krvi. Koliko je prethodno trajao autoimuni proces određuje se okvirno nalazom HbA1c koji ukazuje na prosjek razine šećera u krvi u zadnja dva do tri mjeseca. I dodatnim nalazima potvrđuje se tip dijabetesa. Kako smo mi znali da dijete ima dijabetes, iz osobnog iskustva? Nikako. Nismo ni znali da bebe i djeca mogu oboljeti od dječjeg dijabetesa, da dječji dijabetes kao kronična bolest uopće postoji. Beba je imala infekt dišnih puteva i povišenu temperaturu četvrti dan. Uz to je taj dan bila jako pospana, malaksala, činilo se da ju je zaboljelo u trbuščiću i malo je povratila. Bio je vikend i odveli smo je u bolnicu na pregled. Nakon mnogih nalaza ustanovljen je šećer u krvi 28 mmol/l. Nakon praćenja i uz infuziju, sljedeći dan odvedeni smo vozilom hitne pomoći u drugu bolnicu kod dežurnog specijalista pedijatra endokrinologa koji je vrlo brzo utvrdio da se radi o dijabetesu. Dijabetes tipa 1 dodatno je potvrđen nalazom antitijela. I od toga trenutka, dijete dobiva terapiju inzulinom i počinje novi način života za cijelu obitelj. Sada znamo da je dijabetes tipa 1 jedna od najčešćih kroničnih nezaraznih bolesti kod djece.

Sve, uz ali. Za početak, sve što zna i može „pokriti inzulinom“, odnosno sve uz što može držati dobru kontrolu razina šećera u krvi. Nadalje, isto što i zdravo dijete što dalje ovisi i o izboru i ciljevima. Generalizirano, djeca oboljela od dijabetesa mogu jesti sve. Kao i zdrava djeca. Uvjet je da se sve pokrije inzulinom na način da se „kontrolira“ razina šećera u krvi u ciljanim vrijednostima. „Pokrije inzulinom“ znači da uz svaki obrok ide pripadajuća doza inzulina, odgovarajuća vrsta inzulina u odgovarajuće vrijeme u odgovarajućoj dozi, a daje se penom (injekcija potkožno) ili pumpicom kroz kanilu. Prednost ovoga pristupa bi trebala biti psihološka. Dijete i obitelj nastavlja s prehranom i načinom života kao i prije dijagnoze dijabetesa tipa 1 te doživljava manje promjena i ima manje izazova u socijalnom smislu. Dijete može jesti sve što i kada jedu i druga djeca i odrasli, roditelji ne moraju mijenjati izbor i pripremu namirnica. Negativna strana ovog pristupa može biti unos previše kalorija i premalo nutrijenata. Negativna strana može biti i prevelika potreba za inzulinom, a prevelike količine inzulina mogu dovesti do (pre)velikih oscilacija razine šećera u krvi, većih rizika za preniske i previsoke razine. Negativna strana može biti i potreba za (pre)više pikanja i/ili preklapanja djelovanja pojedinih doza. U stvarnosti, „konvencionalnu“ prehranu je teško „pokriti inzulinom“. Osobito ako niste upoznati niti sa svim sastojcima ili količinama. A u slučaju loše kontrole razina šećera u krvi - može doći do akutnih te dugoročnih komplikacija. Unos hrane s malo nutrijenata uzrokuje i da organizam traži još hrane jer treba nutrijente. Više inzulina skladišti i viškove energije što može voditi prekomjernoj težini. Tu je i mogućnost unosa transmasnih kiselina, viška soli i slično, sastojaka u hrani koji sami po sebi štete zdravlju. Pristup kojim se barem dijelom preuzima kontrola, dijelom se prehrana planira, prilagođava terapiji i individualnim potrebama - je pristup koji i dalje uključuje „sve“, no uz brojanje kalorija i doziranje makronutrijenata. U (nekim) bolnicama se, nakon dijagnoze i edukacije, dobiva tablica prehrane individualno prilagođena dnevno potrebnoj količini kalorija. Izračunati su i određeni obroci u danu i po obroku navedene jedinice, odnosno grami; kruha i zamjena, povrća, voća, mesa i zamjena, masnoća, slatkiša. Ovisno o terapiji, može biti određeno i točno vrijeme obroka. Prednost ovog načina planiranja je kontrolirani unos kalorija i omjer nutrijenata. Prednost je i što su obroci prilagođeni dogovorenoj terapiji, u fazama jer se potrebe s vremenom mijenjaju, te treba manje misliti i o doziranju inzulina i o doziranju nutrijenata. No prehrana po tablici je ujedno i nedostatak. Ako je tipizirana i s fokusom samo na kalorije, nije zapravo individualizirana. Zatim, uvijek treba računati, paziti na količine, omjer nutrijenata i na vrijeme obroka. Dijete treba jesti i kada je sito i „ne smije“ jesti kada je gladno. Iz osobnog iskustva, uz ovaj pristup, djeca gotovo konstantno osjećaju glad iako jedu (pre)velike količine hrane po obroku. Gotovo jedini fokus im je hrana. Negativna strana ovog pristupa je promjena te ograničenja koja su izazov sama po sebi, a izazov su i u socijalnom smislu. Na proslavi rođendana s prijateljima nije vrijeme za obrok, nutritivna vrijednost ponuđenih obroka nije odgovarajuća i sl. Negativna strana je i što fokus na kvantitetu otvara mogućnost da se i nadalje ne misli na kvalitetu namirnica i pripremu. Selekcija dalje uključuje izbore jer „nije važno što ne jedemo, nego što jedemo.“ Bitna je i kvaliteta namirnica. Kvaliteta namirnica bitna je za zdravlje, općenito, za sve. Zato je i posebno bitno za djecu oboljelu od dijabetesa tipa 1. Dijabetes tipa 1 je kronična bolest. Cilj je kontinuirano držati razine šećera u krvi u zadanim vrijednostima. No to je gotovo nemoguća misija obzirom na brojnost i složenost faktora koji na to utječu. Isto dijete, isti obrok, u isto vrijeme, s istom terapijom - neće imati isti rezultat danas i sutra. Razine šećera u krvi ovise o hrani, vodi, tjelesnoj aktivnosti, psihološkom i fizičkom stanju, metabolizmu, rezistenciji, čak i vremenskim prilikama. Uz to, svaka terapija i/ili tehnologija ima svojih prednosti i nedostataka. Moguća je jedino stalna prilagodba koja je nekad uspješna, a nekad baš i nije. A dijabetes tipa 1 ima iste posljedice kao i svaki drugi tip dijabetesa, iste posljedice kao svaka bolest uslijed koje se događaju oscilacije razina šećera i razine šećera u krvi izvan „normalnih“ vrijednosti. Uz to, dijabetes tipa 1 traje od djetinjstva ili od mladosti, odnosno ima „dugi staž“. Pojednostavljeno rečeno, dijabetes ubrzava starenje, oštećuje krvožilni sustav i živčani sustav. Može skratiti život i bitno utjecati na kvalitetu života. I zato je fokus na zdravlje još bitniji. Namirnica ima svoj puni potencijal ako je uzgojena prirodno, u ili na bogatoj zemlji, pod suncem, ubrana zrela, brzo došla do vašeg stola i minimalno je obrađena. Faktori koji utječu na kvalitetu namirnice: - način uzgoja - lokacija uzgoja - vrijeme berbe, dozrelost - zaštita, dodaci - obrada - skladištenje, transport, pakiranje Za osobe oboljele od dijabetesa posebno je važan sadržaj ugljikohidrata i glikemijski indeks namirnice/obroka. Što je glikemijski indeks namirnice niži, to sporije utječe na povećanje razine šećera u krvi. Iz istog razloga, u slučaju akutno niske razine šećera u krvi, osoba oboljela od dijabetesa treba pojesti i/ili popiti namirnicu koja brzo diže šećer kao što su bomboni od grožđanog šećera ili sokovi bogati šećerom. Nakon nekoliko minuta, kada se razina šećera u krvi počinje dizati, treba pojesti obrok niskog glikemijskog indeksa i određene količine ugljikohidrata. Način pripreme namirnica također je bitan. Ovisno o načinu pripreme, namirnice zadržavaju nutrijente ili ih gube. Što se namirnica više obrađuje, to više gubi. Ovisno o načinu obrade i pripreme, namirnice mogu od zdravih postati i nezdrave. Glikemijski indeks obroka ovisi o kombinaciji namirnica, veličini komadića, načinu i dugotrajnosti pripreme. Pojednostavljeno, što manje šećera, što manje kuhanja, što veći komadići, što više vlakana i kombinacija sa zdravim masnoćama - to je niži glikemijski indeks. U odnosu na prije spomenute bombone, npr. čokolada i sladoled imaju niži glikemijski indeks. Antioksidansi u hrani također su bitni za osobe oboljele od dijabetesa jer visoke razine šećera u krvi uzrokuju oksidativni stres. S tim procesom, koji može dovesti do kroničnih komplikacija, „bore“ se antioksidansi. Antioksidansi djeluju kao čistači slobodnih radikala čime spriječavaju ili popravljaju štetu. Antioksidanse u voću možemo vidjeti kao boje i također se velikim dijelom gube kuhanjem, odnosno pečenjem. Svježe bobičasto voće (ističu se borovnice, brusnice i kupine) je i bogato antioksidansima i niskog je glikemijskog indeksa. Začini su također bogati antioksidansima i tu se ističu kurkuma, kora cimeta, origano i klinčić. Agrumi, crno grožđe, crveno i zeleno povrće, mahunarke (ističe se crveni grah) i žitarice, orašasti plodovi i sjemenke, kakao i čaj također su namirnice bogate antioksidansima. Preporuka raznovrsnosti u prehrani zato podrazumijeva i raznolike boje. Nadalje, iz raznolikih motiva i razloga, dijetetu oboljelom od dijabetesa tipa 1 može biti sužen izbor namirnica. Dijabetes tipa 1 je autoimuna bolest. Jedna autoimuna bolest često veže druge. U tom smislu, mogu se izbjegavati namirnice koje se povezuju s autoimunim oboljenjima, njihovim mogućim „izazivačima“. Kao „izazivači“ najčešće se spominju gluten i kazein, najveći proteini iz žitarica i iz mlijeka koji potencijalno ostaju nepotpuno razgrađeni te mogu izazvati imunološke reakcije. Svaka namirnica kod svakog čovjeka izaziva drugačiju reakciju. Možda djetetu neke namirnice posebno utječu na kontrolu razina šećera u krvi ili negativno utječu na neki drugi način. Kod dijabetesa je pozitivno što se svaka reakcija vidi u konkretnim brojkama i grafovima pa je dovoljno obratiti pažnju, eksperimentirati. Intolerancija ne mora biti trajna. Cilj osoba oboljelih od dijabetesa tip 1 je držati razine šećera u krvi u zadanim vrijednostima te na taj način čuvati zdravlje, produžiti život, povećati svoj potencijal te kvalitetu života. Više ugljikohidrata traži više inzulina, više inzulina i više ugljikohidrata vode većim oscilacijijama razina šećera u krvi te stoga većim rizicima od preniskih i previsokih vrijednosti. To može biti razlog za smanjenje količina ugljikohidrata u prehrani na najmanju moguću mjeru. Iz raznih motiva, izbor može biti i fleksitarijanska, vegetarijanska, veganska ili neki drugi tip prehrane. Što je izbor određeniji i uži, što je manje konvencionalan, to je više izazova u nabavi, dostupnosti te u socijalnom smislu. No isto kao što sada znamo da se više ne možemo razbacivati resursima, bez razmišljanja koristiti energiju, vodu, kao što ne možemo više graditi gdje god, čime god i u kojim god volumenima s fokusom samo na estetiku, isto kao što ne možemo više nepromišljeno iskorištavati tlo i uzgajati, koristiti kemikalije – isto tako, da bi održali zdravlje trebamo birati i promišljati prehranu. Glavna smjernica je raznolika, uravnotežena, umjerena prehrana. Nutricionistička i zdravstvena smjernica je uz to i pratiti statuse vitamina i minerala u organizmu te ih nadomještati prema individualnim potrebama. Dobro bi bilo birati, svjesno i educirano. Bitno je stvoriti ravnotežu, u svakom smislu, koja obitelji i djetetu odgovara. Za oboljelo dijete ili mladu osobu, kasnije i odraslu - cilj je održavati zdravlje, prehranom i terapijom ciljati između donje i gornje vrijednosti zadanog okvira razina šećera u krvi. Niti jedan izbor ne isključuje ukusnu začinjenu hranu. Mi smo isprobali gotovo sve pristupe, do najužeg izbora veganske sirove prehrane s minimalno moguće ugljikohidrata. Obzirom na trenutni tip terapije, nama funkcionira pristup uzimanja kvalitetnih ugljikohidrata po potrebi kada je razina šećera u padu, a u slučaju gladi uvijek raspolagati kvalitetnim namirnicama koje ne podižu razinu šećera u krvi (npr. povrće, orašasti plodovi, sjemenke). Moj osobni cilj je davati svoj maksimum u cilju održanja zdravlja djeteta, postaviti dobre temelje. I moj maksimum je promjenjiv.