Zdravlje

Prehrambeni standardi su kalorijski iskazane dnevne potrebe raznih skupina zdravog stanovništva optimalne tjelesne mase. U praksi se najčešće korist standardi koje preporučuje RDA, a izradila ih je Američka akademija za znanost. Preporučeni dnevni kalorijski unos razlikuje se za žene i za muškarce te u velikoj mjeri dob utječe na preporučeni prosječni unos. “U tablicama koje uglavnom imamo dostupne u širokoj primjeni predviđen kalorijski unos odnosi se na 10 stupnjeva Celzijevih. Ako temperatura pada, potrebna je korekcija i to 10 posto povećanja na svakih 10 stupnjeva razlike u odnosu na standardnih 10 stupnjeva. Ako se radi o porastu temperature, tada korigiramo na manje. Znači, zimi je potrebno povećati kalorijski preporučeni unos, a ljeti ga valja umanjiti”, objašnjava nutricionistica Olja Martinić. Osim doba i spola, važna je tjelesna težina i tjelesna visina, te stupanj opterećenja. “Preporuke za osobe koje se bave teškim fizičkim radom se razlikuju od preporuka za pasivnu osobu. No najjednostavnije je držati se unutarnjeg ruba tanjura kada planiramo obrok, a može pomoći i takozvani ugostiteljski normativ. Meni je prema svim izračunima potrebno 1850 kalorija”, dodaje Martinić. Da biste doznali koliko vam je kalorija potrebno u danu, prvo trebate pomoću Harri-Benedict formule izračunati svoj bazalni metabolizam (BMR), a onda ga pomnožiti s brojem koji opisuje vašu razinu tjelesne aktivnosti. BMR (za muškarce) = 66.47 + (13.75 x težina u kg) + (5 x visina u cm) – (6.8 x godine) BMR (za žene) = 655 + (9.6 x težina u kg) + (1.85 x visina u cm) – (4.7 x godine) Recimo, na primjer, da se zovete Marija. Imate 30 godina, visoki ste 165 centimetara i teški 60 kilograma. Primijenit ćemo jednadžbu za vaše mjere. 655 + (9.6 x 60) + (1.8 x 165) - (4.7 x 30) = 655 + 576 + 297 - 141 = 1387 1387 bi bio broj kalorija u mirovanju za osiguravanje energije koja je vašem tijelu potrebna u jednom danu. Zatim, da bismo odredili ukupnu količinu kalorija koju biste trebali unijeti u 24 sata, moramo uzeti u obzir vašu razinu tjelesne aktivnosti. Malo ili nimalo aktivnosti: BMR x 1.2 Lagana aktivnost (1 do 3 dana u tjednu): BMR X 1.375 Umjerena aktivnost (3 do 5 dana u tjednu): BMR X 1.55 Intenzivna aktivnost (6 do 7 dana u tjednu): BMR X 1.725 Vrlo intenzivna aktivnost (intenzivni treninzi dva puta dnevno): BMR x 2 Vratimo se sada na Marijin primjer. Recimo da je ona u tjednu umjereno aktivna. 1387 pomnožit ćemo s 1.55 i dobiti 2150, što znači da bi ona trebala unositi 2150 kalorija dnevno da bi održavala svoju tjelesnu težinu. Sve manje od 2150 kalorija dnevno rezultiralo bi gubitkom kilograma u Marijinu slučaju, dok bi sve iznad toga dovelo do debljanja.

Prvi posjet stomatologu bi, najkasnije, trebao biti do navršene 3. godine života. Svjetska stomatološka udruženja preporučuju odlazak već nakon 1. godine, odnosno čim izađu prvi zubići, kako bi se roditelji na vrijeme educirali o važnosti mliječnih zubića te sprječavanju ranog razvijanja karijesa. “Naša preporuka je da se dijete vodi kod zubara s pojavom prvih zubića, dakle oko prve godine života, naravno taj pregled je u vidu konzultacija i edukacije roditelja, kako bi se spriječila rana pojava karijesa. Možemo reći da bi prva posjeta djeteta zubaru trebala biti rezervirana za prilagodbu i upoznavanje. Zbog toga je važno krenuti na vrijeme kako bi se izbjegle bolne situacije koje ostanu trauma”, kažu iz LEDIKDENT dentalnog centra. Odlazak zubaru treba biti bez žurbe i nervoze. Stomatolozi nam kažu da dijete kod kuće treba pripremiti da ide upoznati “doktora za zubiće”. “Roditelj je taj koji odrađuje veći dio posla u smislu pripreme i prihvaćanja odlaska kod stomatologa. Ako je roditelj opušten s odlaskom kod stomatologa i shvaća ga kao nešto što se mora, za svoje dobro, redovito obavljati onda i dijete nema problema”, dodaju iz LEDIKDENTA. Savjet roditeljima je da nađu stomatologa koji ima strpljenja s djecom i u kojeg roditelj ima povjerenje jer u radu s djecom je jedino važan pristup. Zubne paste nisu potrebne dok dijete nije sposobno samo pljunuti, dovoljno je da se zubići fizički očetkaju kako hrana, uključujući i majčino mlijeko, ne bi ostala na zubima.

Poremećaj iz spektra autizma (PSA) odnosi se na skupinu neurorazvojnih poremećaja, a javlja se u ranom djetinjstvu i traje cijeli život. Obično započinje do treće godine, iako se u većini slučajeva može dijagnosticirati tek u kasnijoj dobi, kada se povećaju zahtjevi socijalnog okruženja u kojem dijete boravi. Najvažnija obilježja autizma očituju se upravo u području socijalne komunikacije i interakcije te kao ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja, interesa i aktivnosti. “Budući da se u većoj mjeri simptomi prepoznaju već u najranijoj dobi, roditelji se najčešće javljaju kad postanu zabrinuti zbog izostanka govora, ali je uz to uvijek povezano i značajno odstupanje u komunikacijskom razvoju koji uvijek prethodi razvoju govora, najčešće u vidu izostanka primjerenog kontakta očima. Ako je govor i razvijen do neke mjere, dijete ga ne koristi dovoljno u funkciji komunikacije. Primjerice, ako je dijete rođeno u Hrvatskoj i hrvatski mu je materinji jezik kojem je svakodnevno izložen, nije normalno da usvaja engleski jezik prije materinjeg. Normalno je da dijete usvaja jezik slušajući odrasle koji mu se izravno obraćaju ili da samo sluša što drugi u njegovoj okolini govore”, kaže magistra psihologije i edukantica bihevioralno-kognitivne terapije Tea Vehovec iz edukativno-savjetodavnog Centra Misli. Ostali simptomi koji se trebaju spomenuti su deficiti u recipročnoj komunikaciji između osobe/djeteta sa PSA-om i druge osobe. To se odnosi na smanjeno dijeljenje vlastitih emocionalnih stanja s drugima, smanjeno korištenje neverbalne komunikacije u socijalnoj interakciji ili je ona neobično integrirana. Prisutno je otežano ili neobično započinjanje, održavanje ili prekidanje socijalne interakcije te se javljaju poteškoće u govorno-jezičnom razvoju (izražavanje i razumijevanje). “Mogu biti prisutni simptomi repetitivnih ili stereotipnih motoričkih radnji, u govoru ili korištenju predmeta. Inzistiranje na dobro poznatoj rutini i burno reagiranje ako se ona prekine ili promijeni, ali i izrazito ograničeni interesi koji su neuobičajeni po intenzitetu. Simptomi koje roditelji najmlađe djece češće primjećuju su neobično senzorno procesiranje, odnosno preosjetljivost ili smanjena osjetljivost u određenim senzornim modalitetima (naprimjer buka, svjetlosni podražaji, određena hrana) ili se događa da u istom modalitetu dijete pokazuje i pojačanu i smanjenu osjetljivost. Slaba ili nikakva sposobnost imitacije odraslih (osmijeh, pokret) te nezainteresiranost za igru koja je stereotipna, neobična i ne uključuje nikog osim djeteta samog također mogu biti znakovi upozorenja’’, objašnjava Vehovec. Dijagnoza se donosi na temelju ponašanja djeteta ili odrasle osobe, a većina roditelja u pravilu reagira na vrijeme. Sve ovisi o početku simptoma, odnosno jesu li vidljivi od samog početka, točnije prije prve godine, ili se događa neka vrsta regresije koja se najčešće javlja oko druge godine djetetovog života. Ono što je najbitnije jest na vrijeme započeti s intervencijom kako bi se olakšalo funkcioniranje djeteta, ali i razumijevanje roditelja za njegove potrebe.

Žene se boje da neće znati prepoznati trudove. S obzirom na to da takva pitanja imaju uglavnom žene koje prvi puta rađaju, često se dogodi da one dođu u rodilište, a nakon ginekološkog pregleda vraćaju se kućama jer je riječ o lažnoj uzbuni. “To nije ništa čudno, nitko vam to neće zamjeriti. Nalazite se u situaciji koja vam je nova, ne poznajete svoje tijelo u toj novoj situaciji i imate puno pravo na to. Trudovi obično ne nastaju iznenada, nego žena počinje osjećati nespecifične simptome - bolovi tipa menstrualni, povremeni bolovi u donjem dijelu trbuha ili u leđima, osjećaj pritiska. Mogući su i ostali nešto rjeđi simptomi. Karakteristično za te pripremne (lažne) kontrakcije je da traju kratko, oko 10 do 20 sekundi, ne ponavljaju se u jednakim razmacima, nego potpuno nepravilno. Obično i nisu bolne. Kontrakcija znači stezanje maternice ili trbuha. Uloga takvih trudova je da pripremaju cervikalno ušće u smislu da ga omekšavaju, pripremaju vaše tijelo za prave trudove. Takve kontrakcije nisu efikasne u smislu otvaranja ušća. Sve navedeno vrijedi za žene koje su došle do punih 36 tjedana. Obično se javljaju poslije 37. tjedna trudnoće, mogu trajati i oko 2 tjedna, međutim intenzivnije 2 do 3 dana pred porod”, objasnila je dr.med. Ljiljana Horvatiček, spec. ginekologije i porodništva. “Pravi trudovi su kontrakcije koje otvaraju cerviks, javljaju se pravilno sa sve manjim razmacima, a sam trud obično bude intenzivniji i traje dulje, oko 60 sekundi. Bitno je da se iznova i iznova javljaju. Trudovi otvaranja kod prvorotke obično traju od 7 do 12 sati. Većina žena postavlja si pitanje kada krenuti u bolnicu? Ovisno koliko ste udaljene od bolnice. Ako nije bilo problema u trudnoći, odradite jedan dio trudova kod kuće, otuširajte se, radite lagane kućanske poslove da skrenete misli, krećite se kako vam traži tijelo. Idealno je javiti se u rađaonicu kada su trudovi na svakih 5 minuta ili kada počnete osjećati pritisak”, dodala je dr. Horvatiček.

Torbu za odlazak u rodilište dobro je pripremiti u tjednima prije termina porođaja. U rađaonu morate donijeti: - zdravstvenu iskaznicu - svu medicinsku dokumentaciju i nalaz krvne grupe - potvrdu i pohađanju trudničkog tečaja za pratnju - pribor za osobnu higijenu - mali ručnik - naočale (ako ih nosite) - gumice za kosu - topli ogrtač - bočicu vode - kekse ili grickalice - balzam za njegu usana - mobitel i punjač - natikače ili perive papuče - vlažne maramice, toaletni papir Nakon poroda mami će trebati udobna spavaćica za dojenje, grudnjak za dojenje, jednokratne gaćice, vateni ulošci, pribor za osobnu higijenu i blazinice za dojke. Za bebu (ako bolnica to traži) trebat će vam pelene, vlažne maramice ili blazinice i krema za guzu. Za otpust iz bolnice nužna je odjeća i obuća za mamu, odjeća za bebu, pelena i autosjedalica ili nosiljka za bebu. Kako biste bili sigurni da ste pripremili sve što trebate, provjerite u bolnici u kojoj namjeravate roditi imaju li kakve posebne napomene ili zahtjeve.

Koliko često treba vaditi krv, ovisi o mnogo različitih čimbenika. Liječnici pacijentima preporučuju rutinske pretrage krvi barem jednom godišnje. Smatraju ih važnima prvenstveno za praćenje općeg zdravstvenog stanja i rano otkrivanje eventualne bolesti. Kada je riječ o kroničnim bolesnicima koji uzimaju lijekove, ponekad liječnici preporučuju vađenje krvi dva puta godišnje, a u iznimnim slučajevima i češće. Isto vrijedi i za osobe koje imaju stalne neobične simptome poput umora, abnormalnosti kože ili noktiju, gubitka kose te neobjašnjivog mršavljenja ili debljanja. Prije vađenja krvi, osoba mora biti 8 do 10 sati natašte. Dozvoljeno je piti samo vodu. Dan prije odlaska u laboratorij potrebno je izbjegavati jači tjelesni napor i uzimanje alkohola, dok se od lijekova uzimaju samo oni koje liječnik odredio kao obavezne.

Gotovo trećina odrasle populacije ima povišeni krvni tlak. Ovo ozbiljno stanje značajno povećava rizik od većih srčanih oboljenja, moždanog udara i bolesti bubrega. U Hrvatskoj su kardiovaskularne bolesti glavni uzrok smrtnosti. U 2020. godini bile su uzrok smrti u 40 posto slučajeva - umrlo je ukupno 22.817 osoba, od čega 13.106 žena i 9711 muškaraca, kažu podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Normalna vrijednost krvnog tlaka je 120/80 mmHg. Gornji (sistolički tlak) stvara srce pumpajući krv kroz arterije. Donji dijastolički tlak je tlak u arterijama dok se srce odmara između dva otkucaja. S godinama zbog starenja, vrijednosti krvnoga tlaka postaju nešto više, no ne više od 140/90 mmHg što se smatra gornjom vrijednosti normalnoga krvnog tlaka. Dijagnoza hipertenzije postavlja se kada je krvni tlak viši od 140/90 mmHg u mirovanju, kroz dulje vrijeme. Na rizike za razvoj visokog krvnog tlaka može se utjecati promjenom štetnih životnih navika. Prim. Verica Kralj, dr.med., savjetuje da je potrebno smanjiti unos soli, hraniti se pravilno i uravnoteženo, prestati pušiti, izbjegavati prekomjernu konzumaciju alkohola, redovito vježbati i održavati normalnu tjelesnu težinu. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je nepravilna prehrana odgovorna za oko 50 posto slučajeva hipertenzije, tjelesna neaktivnost za oko 20 posto, a pretilost za oko 30 posto svih hipertenzija. Zato je važno redovito kontrolirati krvni tlak, a ako je povišen redovito uzimati lijekove prema preporuci liječnika.

Iako ima više tipova dijabetesa, djeca najčešće oboljevaju od dijabetesa tipa 1. Pojednostavljeno rečeno, dijabetes tipa 1 je autoimuna bolest gdje tijelo samo, zabunom, uništava dio svoje gušterače koji proizvodi inzulin. Inzulin je hormon koji otključava put šećeru iz krvi u stanice i time otvara put hranjenju stanica, dobivanju energije za život i rad. U nedostatku hormona inzulina, šećer iz krvi ne može ući u stanice i zadržava se u krvi, a viškovi se čiste kroz bubrege i iz tijela izlaze mokraćom. Istovremeno, manjak energije u stanicama poručuje mozgu da su stanice gladne i da im nedostaje energije te tijelo dodatno samo proizvodi zamjenski šećer iz masti. Proces se događa u kratkom vremenskom razdoblju i tijelo još proizvodi nešto inzulina. Simptomi su stoga - pretjerana žeđ i mokrenje – višak šećera se mora pročistiti - glad i gubitak na težini – stanice ne dobivaju energiju - malaksalost – stanice ne dobivaju hranu i nemaju energije za život - kada proces duže traje, razine šećera postaju sve više, a šećer koji tijelo dodatno samo proizvodi je toksičan te može utjecati i na druge procese i organe u tijelu - razvija se ketoacidoza, osjeća se miris acetona u dahu i mokraći - letargija, mučnina i povraćanje mogu se pojaviti i kao simptomi dehidracije - poremećaj svijesti, koma - nalaz – visoka razina šećera u krvi o natašte 7.0 mmol/l ili više o test opterećenja glukozom 11.1 mmol/l i više nakon 2 sata Ovisno o dobi djeteta i fazi procesa neki su simptomi izraženiji od drugih. U konačnici, dijabetes se dijagnosticira u bolnici nakon više mjerenja razine glukoze u krvi. Koliko je prethodno trajao autoimuni proces određuje se okvirno nalazom HbA1c koji ukazuje na prosjek razine šećera u krvi u zadnja dva do tri mjeseca. I dodatnim nalazima potvrđuje se tip dijabetesa. Kako smo mi znali da dijete ima dijabetes, iz osobnog iskustva? Nikako. Nismo ni znali da bebe i djeca mogu oboljeti od dječjeg dijabetesa, da dječji dijabetes kao kronična bolest uopće postoji. Beba je imala infekt dišnih puteva i povišenu temperaturu četvrti dan. Uz to je taj dan bila jako pospana, malaksala, činilo se da ju je zaboljelo u trbuščiću i malo je povratila. Bio je vikend i odveli smo je u bolnicu na pregled. Nakon mnogih nalaza ustanovljen je šećer u krvi 28 mmol/l. Nakon praćenja i uz infuziju, sljedeći dan odvedeni smo vozilom hitne pomoći u drugu bolnicu kod dežurnog specijalista pedijatra endokrinologa koji je vrlo brzo utvrdio da se radi o dijabetesu. Dijabetes tipa 1 dodatno je potvrđen nalazom antitijela. I od toga trenutka, dijete dobiva terapiju inzulinom i počinje novi način života za cijelu obitelj. Sada znamo da je dijabetes tipa 1 jedna od najčešćih kroničnih nezaraznih bolesti kod djece.

Uzrok štucanja u pravilu se ne zna, no poznato je da je prolazna štucavica često posljedica rastezanja želuca, konzumacije alkohola ili gutanja vrućih ili nadražujućih tvari. Štucanje se javlja nakon podražaja aferentnih ili eferentnih živaca ošita, ili medularnih centara koji nadziru dišne mišiće, osobito ošit, navodi Medicinski priručnik. Štucavica je češća u muškaraca, a postoji nekoliko načina koji vam možda mogu pomoći da je zaustavite. Na primjer, držite dah, dišite u papirnatu vrećicu, privucite koljena prsima, grgljajte hladnu vodu, polako popijte čašu hladne vode, lagano pritisnite dijafragmu ili rukom zatvorite obje nosnice pa gutajte slinu ili vodu.

Kamenac nastaje uslijed visoke koncentracije soli i drugih minerala u bubrežnim kanalima. S vremenom se mogu oblikovati cjeline koje su veličine zrna pijeska, sitnog šljunka, ali i kamen većih dimenzija. Bubrežni kamenac izbacuje se urinom, ali nekada se javi na mjestima iz kojih je izbacivanje skoro nemoguće. Riječ je o uskim dijelovima mokraćnog kanala koji vode od bubrega do mokraćnog mjehura. Veći komadi mogu potpuno blokirati put mokraći, a bolovi su nepodnošljivi pa zato neki stručnjaci tvrde da je bol uzrokovana bubrežnim kamencem gora od porođajne. Postoje slučajevi stvaranja bubrežnog kamenca koji ne izaziva smetnje. Sve dok ne izaziva infekcije ili ometa funkciju bubrega, teško ga je otkriti. Bubrežni kamenac nastaje zbog različitih faktora. Prehrana, gazirana pića, genetika - sve to može utjecati na njegovo oblikovanje. Jedan je od najčešćih uzroka dehidracije. Redovito unošenje optimalne količine tekućine u tijelo smanjit će rizik od stvaranja bubrežnog kamenca. Ako sumnjate na bubrežni kamenac, dobro je znati da su najčešći simptomi bol u leđima, bokovima ili preponama, nemir, učestalo mokrenje, krv u mokraći, bol i peckanje pri mokrenju i temperatura.